Vojno-tehnička analiza sposobnosti Irana i Saudijske Arabije

Saudijska Arabija posjeduje apsolutnu dominaciju u zraku, tehničku superiornost u dijelu tenkovskih jedinica i zaostaje u dijelu mornarice, ali prema mišljenju poznavalaca demografsko-religijske slike regiona, to je daleko od dovoljnog da se porazi Iran.

Piše: Dejan Azeski – član Međunarodnog instituta IFIMES

Ono što se trenutno, iza kulisa diplomatskih prozivanja,  dešava na Bliskom istoku, je intenzivno naoružavanje iranske i  saudijske armije.

Sjedinjene Američke Države su nekoliko puta upozoravale da Iran postaje sve veća prijetnja svjetskom miru, što ih ne sprečava da sa druge strane Saudijskoj Arabiji prodaju najsuvremenije oružje po basnoslovnim cijenama.

Postoji više scenarija za odvijanje sve izvjesnijeg konflikta između SAD i Irana, a jedan od njih je, da bi, ukoliko bi došlo do ratnog sukoba, Amerikanci izbjegli direktnu kopnenu invaziju i oslonili bi se na svoje saveznike u regionu, prije svega na Irak i Saudijsku Arabiju, koja postaje sve moćnija na vojno-tehničkom planu.

To bi značilo da bi Saudijska Arabija preuzela ulogu Iraka iz perioda 1979-1989.godine i u ime američke vojske vodila kopnenu bitku sa Teheranom. Slično je bilo sa afganistanskom opozicijom, koja je samo uz zračnu podršku SAD uspjela da porazi Talibane (makar na kratko).

Prije nego što do svega toga dođe, ova analiza bi trebala najpreciznije da odgovori čime raspolažu dvije najveće i najmoćnije zemlje Bliskog istoka i kakav je realan odnos snaga na terenu.

Saudijska Arabija posjeduje suvremenije i brojnije konvencionalno naoružanje

Tokom protekle dvije godine Rusija i Saudijska Arabija su vodile  mrtvu utrku za treće mjesto na svjetskoj listi zemalja sa najvećim vojnim budžetom. Taj podatak sam po sebi dovoljno govori koliko ozbiljno Saudijci shvaćaju naoružavanje svoje zemlje.

Prema mišljenju analitičara, prema vojno-tehničkim mogućnostima, Saudijska Arabija se ubraja u najopremljenije zemlje na svijetu.

Taj podatak ne treba da iznenađuje, ako se zna da je vojni budžet Saudijske Arabije za 2018. godinu iznosio 58 milijardi američkih dolara.

Istovremeno se prašina podigla i oko informacije o kupovini civilne atomske tehnologije od SAD, koja bi, prema mišljenju eksperata, lako mogla da promjeni svoju namjenu u postrojenje za proizvodnju pravog nuklearnog oružja. Ovo je posebno simptomatično zbog činjenice da je Saudijska Arabija prije nekoliko godina napravila neuspješni pokušaj da se preko Pakistana domogne nuklearne tehnologije.

Ipak, bez obzira da li vlasti u Rijadu idu ka nuklearnom naoružanju ili ne, Saudijska Arabija je dovoljno moćna i u dijelu konvencionalnog naoružanja.

Njenu, u većem dijelu profesionalniju armiju, čini više od 300.000 vojnika u aktivnom sastavu, a samo vazduhoplovstvo raspolaže sa još 80.000 vojnika koji upravljaju i održavaju 800 aviona suvremenijih generacija. Ovome se mogu dodati i stotine hiljada mornara, marinaca i mornaričkih oficira koji se služe najsuvremenijim raketnim fregatama i korvetama.

Ipak, prema procjenama, Bliskim istokom se može komandirati tenkovima, a tu je Saudijska Arabija uvjerljivo najjača.

Raspolažu sa čak 422 tenka treće generacije M1 Abrams verzija M1A2S. Riječ je o jednom od najboljih univerzalnih tenkova na svijetu i moderniziranoj verziji Abramsa M1, koji je napravio pustoš u pustinji Iraka prilikom ofanziva 1990. i 2004. godine (dvije pustinjske oluje) i pokazao je ekstremnu superiornost u odnosu na svog  glavnog konkurenta T-72 sovjetske proizvodnje. Prema nekim procjenama konačni gubitak u već legendarnim tenkovskim bitkama u Iračkoj pustinji bio je u omjeru i do 500:1, što je nezabilježena razmjera u dosadašnjoj vojnoj historiji. Postoje i zvanične informacije da su još od 2016. godine naručeni novi 153 M1 Abrams iz SAD, koji bi uskoro trebalo da budu isporučeni.

Kao pojačanje glavnoj udarnoj snazi sastavljenoj od M1 Abrams, Saudijska Arabija posjeduje i oko 1.300 komada (390 aktivnih) američkih tenkova M60 Patton, koji se,  iako pripada drugoj generaciji tenkova (proizvedeni 60-70tih godina prošlog vijeka), mogu pokazati dosta korisnim u konfrontaciji sa zastarjelim tenkovskim divizijama iz ostalih zemalja regiona.

Tu je i 250 aktivnih komada tenkova francuskog modela AMIKS-30 koje Saudijska Arabija, uz pomoć ogromnog vojnog budžeta, održava u odličnoj kondiciji.

Kao podrška ovom broju više od 1.000 aktivnih tenkova, Saudijska Arabija raspolaže i nevjerojatnom brojkom od 12.000 teških i lakih oklopnih borbenih vozila, koji u uvjetima pustinjske borbe često bivaju neophodni i imaju presudnu ulogu.

Na raspolaganju imaju i više od 2.000 komada samohodne artiljerije velikog kalibra, koja je precizna isključivo na otvorenom prostoru.

Ipak, ono što Saudijsku Arabiju čini najjačom, a druge zemlje iz regiona ne posjeduju, je blizu 100 komada najboljeg napadačkog helikoptera na svijetu AH-64D Apache, raspoređenih u deset eskadrila. Riječ je o pravom ubici protivničkih tenkova i helikopteru koji može da dejstvuje podjednako uspješno na ciljeve na kopnu, u vodi pa čak i u zraku. Konkretno model AH-64D još uvijek nema svog konkurenta u svijetu. Ruski Kamov-Aligator i posebno Mi-24 (Mi35 u modernijoj varijanti) su totalno inferiorni u odnosu na njega. Da bi se dodatno učvrstila nadmoć u ovom segmentu, prilikom posljednje posjete Donalda Trumpa Rijadu, naručeno je još 29  suvremenijih modela.

Ipak, saudijsko nebo ne čuvaju samo helikopteri.  Zemlja posjeduje 60 komada lovaca F-15C, koji je jedan od najboljih u historiji avijacije, sa do sada ne izgubljenom nijednom zračnom bitkom. Saudijska Arabija raspolaže i sa 87 komada F-15D, varijantom koja predstavlja odličnog lovca bombardera. Tu je i 53 odnosno 81 komad višenamjenskih aviona evropske proizvodnje Taifun i Tornado, koji su u odnosu na šire okruženje (isključujući Izrael) apsolutno dominantni na nebu Bliskog istoka.

Što se tiče avijacije, oficijelni Rijad je javno izrazio interes za nabavkom nekoliko eskadrila najboljeg svjetskog vojnog aviona RF-35 Eagle, ali za sada se Washington drži stava da takvu privilegiju na Bliskom istoku može imati samo Izrael.

Tu dolazi do prve veće konfrontacije između SAD i Saudijske Arabije, koja je jasno stavila do znanja da je odlučna u namjeri da nabavi vojne avione pete generacije, a ukoliko je potrebno spremna je i da se obrati Kini (jednoj od tri zemlje svijeta koja trenutno posjeduje takvu tehnologiju). 

Saudijska mornarica raspolaže sa sedam fregata od kojih su tri najnovije generacije, koje mnogo više i po deplasmanu i po mogućnostima podsjećaju na razarače nego na fregate, kako su  zvanično klasificirane.

Ipak, izuzev ovih sedam većih brodova, more brane i četiri zastarjele korvete i više patrolnih brodova, što mornaricu čini najslabijom karikom u ukupnom obrambenom sistemu zemlje.

Iran ima 80% manji vojni budžet od Saudijske Arabije

Iranska armija broji oko 420.000 vojnika, što je broj približan onom kojom raspolaže i Saudijska Arabija. Razlika je u tome što najveći dio iranske vojske koncentriran u kopnenom dijelu, dok Saudijska Arabija raspolaže brojnijim ratnim vazduhoplovstvom i mornaricom.

Ipak, ono u čemu se drastično razlikuju ove dvije armije je vojni budžet. Zna se da je Saudijska Arabija 2018. godine potrošila 58 milijarde dolara, a Iran jedva 14 milijardi, što je više od 80% u korist Saudijske Arabije, pri skoro identičnim cijenama na svjetskoj berzi oružja.

Shodno tome se može očekivati da opremanje i obuka iranskih vojnika nije na istom nivou kao kod Saudijaca.

Kao prvo, iransko vazduhoplovstvo je totalno inferiornije u odnosu na saudijsko. I pored toga što na papiru država posjeduje čak 348 lovaca i lovaca-bombardera, u realnosti su svi do jednog ozbiljno zastarjeli.

Riječ je o 47 aviona F-4 Fantom koji potiču još iz vremena prije Vijetnamskog rata i u Americi se ne koriste već duže od 30 godina. Ista je situacija i sa 25 komada nešto novijih F-5 (iako je Iran nekoliko puta pokušao da ih modernizira) ili devet komada francuskih Mirage F-1, koje je Iran zarobio još od 1989. godine. U boljem stanju nije ni 17 komada kineske F-7 kopije Mig-21, za koje ne postoje precizni podaci da li su uopšte  u mogućnosti da lete. 

Ono čime bi Iran mogao, barem djelomično, da se suprotstavi Saudijskoj Arabiji su  24 komada F-14 Tomcat, koji je američka mornarica još prije 20 godina izbacila iz upotrebe.

Najbolji avioni koje ova država posjeduje su 20 Migovi-29 za koje ne postoji informacija da li su nadgrađeni. Naime, osnovna verzija ovog aviona ima radar opsega od samo 50 km i rakete spremne samo za blisku borbu. Tako da, ukoliko je višegodišnji embargo doprinio neugrađivanju dalekometnih raketa i radara, može se reći da je Mig-29 totalno inferioran u odnosu na saudijsku avijaciju. Jedino se ne može osporiti njegovo manevriranje, ali se takav tip vazdušnih borbi u suvremenoj avijaciji skoro i ne dešava.

Nekoliko puta je najavljivana nabavka veće količine ruskih suvremenih lovaca-bombardera Sukhoi Su-30, kao i njihovih francuskih i kineskih konkurenata, ali od toga bar za sada, nema ništa.

Za razliku od vazduhoplovstva, Iran je napravio ozbiljniji napredak u mornarici.

Iran posjeduje respektabilnu podmorničku flotu, sastavljenu od generalno suvremenih podmornica, proizvedenih posle 2005. godine. Tri starija komada tipa “Kilo” su proizvedeni 90-tih godina prošlog vijeka, što ih još uvijek čini konkurentnim u odnosu na tehniku koju posjeduju zemlje iz okruženja.

Iran je prošle, 2018. godine pustio u vodu i jednu super modernu raketnu fregatu klase Sahand sa ukupnim deplasmanom od 2.000 tona i respektabilnim dalekometnim raketnim naoružanjem. Mornarica ove zemlje posjeduje još jednu modernu fregatu klase Moudz sa manjim deplasmanom od 1.500 tona, ali skoro jednako naoružanu kao Sahand. Problem sa ovom fregatom je što je njen sestrinski brod bio potopljen 2013. godine,  prilikom sudara sa podvodnim grebenom. I pored toga što su se pojavile brojne spekulacije, to ne smanjuje  sposobnosti fregate, jer se  radi  o incidentu koji je mogao da zadesi bilo koji suvremeni brod u svetu.

Kao podrška su i tri starije fregate klase Alvand koje su izgrađene još u vreme Iranske islamske revolucije (1979), ali posjeduju raketno naoružanje koje bi u borbi sa srednjim odstrelom u zalivskim vodama moglo biti itekako opasno.

Iranska mornarica trenutno aktivno radi i na izgradnji razarača „Perzijski zaliv“, koji se gradi još od 2012. godine i sa pravom se predviđa  da će, kada bude bio završen, sa svojih 7500 tona i teškim naoružanjem biti najdominantniji brod u cijelom regionu.

Prema tome, nije slučajno što ova zemlja preko vojnih vježbi sve više propagira snagu svoje mornarice.

Ali, kao što smo rekli – na Bliskom istoku uvijek pobjeđuje onaj koji ima bolje tenkove, a tu je Iran za sada poprilično slab.

Kažemo za sada, jer je Iran 2016. godine počeo sa testiranjem i proizvodnjom čak 800 komada njihovog najnovijeg tenka Karrar koji izgledom i po performansima liči na ruski T-90. Ipak, prema pravilima razvoja najnovije vojne tehnologije, da bi Iran počeo da se oslanja na ove tenkove, mora da prođe mnogo godina.

Za sada okosnicu kopnenih snaga predstavlja oko 500 aktivnih komada T-72C, proizvedenih između 1993-1999. godine, koji iako modernizirani, ipak nisu na nivou M1 Abrams, koga u  posjedu ima Saudijska Arabija.

Ipak, Iran je bar u jednome definitivno mnogo ispred Saudijske Arabije, a to je u poznavanju nuklearne tehnologije. Imajući u vidu da je dogovor o ograničenju nuklearnih kapaciteta sa SAD raskinut, više nego sigurno je, da ova zemlja već intenzivno radi na razvoju takvog oružja. Niko ne može potvrditi do koje faze se stiglo u razvoju, ali sudeći po vojnom  stavu Teherana, više je vjerojatno da je u naprednoj fazi.

Iran ipak ima svoje nenadmašive prednosti

Iako dosadašnja analiza predstavlja potpunu superiornost Saudijske Arabije u vazduhu i djelomičnu superiornost na kopnu, sa manjim zaostatkom u dijelu mornarice, eksperti smatraju, da je skoro nemoguće da ova zemlja pobjedi Iran u ratu.

Njihovo mišljenje je, da do rata ne može ni doći jer religiozni lideri  „svete zemlje  Mekke“,  iako su protiv šiitskog Irana, mnogo su više protiv prolivanja muslimanske krvi, posebno ne zbog američkih interesa.

Drugi problem je što je istočna provincija Saudijske Arabije uz obale perzijskog zaliva sa glavnim gradom Dammamom naseljen dominantno šiitskim stanovništvom, koje bi pri takvom vojnom scenariju nedvosmisleno bilo na iranskoj strani.

Saudijska Arabija također gubi prednost i zbog činjenice da joj nisu „zaštićena leđa“ od strane Jemena, gdje pokret Huti vlada u glavnom gradu Sana’a, koje je već pet godina  u otvorenom ratu sa Saudijcima. Arapska koalicija predvođena Saudijskom Arabijom nije imala nekog uspjeha u tom ratu usprkos vojnoj i tehničkoj nadmoći.

Situacija po Saudijce nije sjajna ni u Iraku, državu koju vodi Šiitska vlada. Iran ima veliki uticaj na Vladu i financira 100.000 pripadnika šiitske milicije imenovane „narodna mobilizacija“.

Na drugoj strani, Iran može otvoreno da računa na dobavu oružja, tehnologije i materijala direktno iz Rusije preko Kaspijskog jezera, zbog čega se proteklih pet godina intenzivno radilo na jačanju flota ove dvije zemlje.

Odnosi između Irana i Sirije su možda na  najvišem nivou u novijoj historiji, a Iran nalazi i odličan oslonac u iračkoj antiameričkoj opoziciji.

Sumirano, suglasno sa stanjem na terenu, ako SAD želi da ratuje sa Iranom, prvo treba da istovari milion vojnika u Zaliv, budući da je scenarij iz Afganistana 2001. godine, u kome njihovi nosači aviona završavaju sav posao (a na terenu drugi ratuju za njih), apsolutno neprimjenjiv protiv homogene zemlje sa velikom državničkom tradicijom i razvijenom mrežom saveznika kao što je Iran.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Makedonski historičar, novinar i publicista Dejan Azeski, član Međunarodnog instituta IFIMES, povodom napete situacije u Perzijskom zalivu analizira vojno-tehničke sposobnosti Irana i Saudijske Arabije. Njegov članak „Vojno-tehnička analiza sposobnosti Irana i Saudijske Arabije“ objavljujemo u cijelosti.

Ljubljana/Skopje, 16.maj/svibanj 2019

Source: ifimes.org