Bosnia & Region — 24 March 2013

Najnoviji slučaj u Federalnoj vladi, uzrokovan glasanjem ministara SDA-a, HSP-a i NS „Radom za boljitak“, odnosno promjenom Poslovnika o radu, koji je u izvjesnom smislu ograničio ovlaštenja premijera, odnosno dao šansu njegovom zamjeniku da može sazvati sjednicu Vlade, za epilog je imao napuštanje sjednice od strane ministara SDP-a, ali i kvalifikaciju koja je odaslana prema javnosti – da je u pitanju klasičan puč.

Prema javnosti je, međutim, odaslana i poruka drugačijeg karaktera. Samo s druge strane.

Rasadnik nelogičnosti

Po onima koji su se potrudili izvršiti promjene Poslovnika o radu, Federalna vlada ne može biti talac premijera koji će sjednice sazivati ili odluke potpisivati ili ovlaštenja prenositi prema vlastitom nahođenju ili nahođenju političke stranke kojoj pripada, nego da radi i djeluje sve dok na zakonit postojeća Vlada ne bude smijenjena, čime je, na koncu, svoje slaganje izrazio i sam Visoki predstavnik Valentin Inzko.

Rezimiramo li, međutim, iole dosljednije zbivanja od završetka posljednjih općih izbora do danas, suštinski se ništa drugo na političkoj sceni nije ni moglo očekivati osim nesporazuma u svojim najekstremnijim metastazama.

Najveći politički problem u Federaciji BiH, ma koliko to apsurdno zvučalo i doimalo se potupno nelogičnim, jeste činjenica da su u pravu i jedni i drugi?! Kako oni koji vlast žele zgrabiti, tako i oni drugi koji je što duže nastoje zadržati. Naravno, u okolnostima koje osiguravaju puni legalitet političkoj praksi u kojoj je sve moguće.

Zahvaljujući vašingtonsko-dejtonskim „standardima“ u zemlji, odnosno jednom njenom dijelu, u ovom slučaju Federaciji BiH, možemo imati jednu parlamentarnu većinu i istovremeno vlast koja joj ne odgovara.

Tako nešto nije ni teško, s obzirom na to da je ovako koncipiran sistem utemeljen kao rasadnik za proizvodnju nelogičnosti i opstrukcija oličenih u političkoj praksi koja lagano i temeljito ubija državu. Na djelu je, zapravo, kulminacija „standarda“ koji su ugrađeni u same temelje države zamišljene i koncipirane na način da to ona ni u kojem slučaju nije niti može biti, zbog čega svi gotovo orkestralno, zarad sebičnih individualnih i grupnih interesa, predano rade na njenoj demontaži.

Zahvaljujući vašingtonsko-dejtonskim „standardima“ u zemlji, odnosno jednom njenom dijelu, u ovom slučaju Federaciji BiH, možemo imati jednu parlamentarnu većinu i istovremeno vlast koja joj ne odgovara. U svakoj normalnoj državi lišenoj takvih „standarda“ i „izuma“ promjena vlasti u skladu sa parlamentarnom većinom bila bi pitanje dana. Ovdje, gdje je sve „bespotrebno“ iskomplicirano, takve su promjene pitanje mjeseci ili čak godina.

Nova parlamentarna većina je tako „u pravu“, jer traži ono što joj u skladu sa demokratskim standardima objektivno pripada, dok su oni koji hoće zadržati vlast, koji su iz te parlamentarne većine ispali, također, u pravu, jer se ne žele povući dok se ne ispoštuju sve zakonske pretpostavke za njihovo povlačenje iz vlasti. Uz to još traže, što im samo održava rejting, da vlast „normalno“ funkcionira dok se na „zakonit način“ ne smijeni.

Sukob dva ‘prava’

I tako, sukob ta dva „prava“ traje već mjesecima, a izlaz se još ne nazire.

Duboko svjesni kompliciranosti „nametnutih“ im rješenja i jedni i drugi, zapravo, samo koriste blagodati krojača „luđačke košulje“ kako bi druge uhvatili u raskoraku i zaskočili. Zainteresirani za preuzimanje vlasti taj čin bi da provedu preko noći, što je demokratski legitimno, ali u kontekstu komplicirane zakonske regulative nemoguće, oni drugi koji bi rado zadržali stečene pozicije, kao tekovinu propale koalicije, povukli bi se kad se iscrpe sve mogućnosti održavanja na vlasti u „skladu sa zakonom“.

Pravo pitanje, koje se u ovom slučaju jednako kao i u ostalim kad je BiH u pitanju, samo od sebe nameće, jeste – ima li ovoj lakrdiji kraja i da li je u jednom ovakvom konceptu države uopće moguće ubrzati procese koji u normalnom demokratskom svijetu nisu predmeti bilo kakvih sporenja i konfrontacija?

Teško, bolje rečeno nemoguće, ukoliko ne dođe do generalnog remonta cjelokupnog političkog sistema, koji bi se, prije svega, ogledao u ustavnim promjenama, za šta, opet, gotovo ne postoji interes. Politička volja nedostaje za jednu sudsku presudu u slučaju Sejdić-Finci, a kamoli za veće zahvate u ustavnom tekstu, samim tim i cjelokupnoj pravno-političkoj skalameriji.

Ma kako „papagajski“ zvučalo, na djelu je beskompromisna rovovska borba za individualno-grupne pozicije, lišena svakog standarda u kojem bi se prepoznavala demokratska inicijativa. O moralnim aspektima, kao i o njihovoj obavezujućoj pratećoj pojavi da i ne govorimo. Sve je ovdje naprosto izokrenuto, bez neke realne nade da bi se nešto u skorijoj budućnosti moglo promijeniti.

Pravo pitanje, koje se u ovom slučaju jednako kao i u ostalim kad je BiH u pitanju, samo od sebe nameće, jeste – ima li ovoj lakrdiji kraja i da li je u jednom ovakvom konceptu države uopće moguće ubrzati procese koji u normalnom demokratskom svijetu nisu predmeti bilo kakvih sporenja i konfrontacija?

Fenomen moralnog obzira u ovdašnjim okolnostima predstavlja potpunu nepoznanicu u političkom životu, mada demokratski svijet masom primjera javno pokazuje i svjedoči da se političko djelovanje ne iscrpljuje isključivo u poštovanju zakona. Skandali, naprimjer, bez obzira na njihovu prirodu, čak i najveće političare i provjerene eksperte u zapadnim zemljama diskvalificiraju iz javnog života.

Odsustvo svijesti

Dva najsvježija primjera odsustva svijesti o moralnim standardima, koji se tiču baš rekonstrukcija postojećih vlada, međutim, nedvosmisleno ukazuju na to da je takva vrsta razloga za diskvalifikaciju naprosto uklonjena iz političkog života. Šahbaz Džihanović se, otvoreno se govori, bavio poslovima koji se mogu tretirati protupravnim, da ne koristimo kakvu težu kvalifikaciju. No, ta činjenica ne može remetiti njegov izbor za sudiju Ustavnog suda, jer je slučaj „zastario“.

Nevjerovatno! Takvo objašnjenje bi u najmanju ruku moralo da zgražava javnost, a ne da ga amnestira, jer sudija nije samo personifikacija dosljednog primjenjivanja zakona i propisa, nego, prije svega, moralna figura. Svugdje u svijetu, osim kod nas.

Drugi primjer je slučaj SDA-ovog nesuđenog ministra u Vladi Republike Srpske Dževada Mahmutovića. SDA jeste donekle spasila čast odbijanjem da sudjeluje u vlasti tog entiteta, ne prihvatajući razloge njegovog odbijanja. No, to što SDA-ov ministar nije zajahao fotelju je najmanji, gotovo beznačajan problem. Daleko veći je to što je Republika Srpska već ustoličila princip po kojem bosanski patriota ne može biti sudionikom vlasti u pola države i što više nikada, ukoliko se ne dogodi neko čudo, niti jednoj političkoj stranci neće pasti na pamet da u vlast manjeg BH entiteta predlaže bilo koga ko bi mogao biti okvalificiran kao osoba koja je branila vlastitu zemlju.

Načelo bahatosti

U kontekstu svega navedenog najveći problem je što bilo kakvi potezi koji odražavaju antidemokratske standarde, afirmirajući pritom bahatost kao temeljno načelo političkog djelovanja, bez obzira na to je li riječ o Federaciji BiH ili Republici Srpskoj, ne podstiču ni javni dijalog, a kamoli institucionalna reagiranja.

Takva atmosfera, naravno, može pogodovati samo političkim akterima destrukcije.

(AlJazeera/Enes Ratkusic)

Share

About Author

admin