Genocid u Srebrenici i lijepa slika naroda

Negiranje genocida u Srebrenici

Velikosrpski fašizam ima svoje glasnogovornike, zagrižene nacionaliste, sveštenike, primitivce, „čuvare istine“, male ljude  iz komšiluka ili s ulice koji će sutra u ime vođe da kolju, siluju, ruše i pale sve oko sebe. To je dio borbe za „svijetlu i slobodarsku budućnost“. To je kraj humanosti koja u fašizmu postaje defekt. Fašizam svojim djelovanjem sebe etiketira – niko drugi mu ne stavlja etiketu. Ono što je danas u Bosni ostalo od rata jeste jasna forma žurnalističkog fašizma i cinizma poluobrazovanih i ideologiziranih etnoklerikalnih  šovinista.  Oni imaju zadatak da niveliraju ratne događaje, da pomognu u slijeganju tla, da zamaskiraju „nepoželjna mjesta“ i događaje, da isperu mozak čitateljima, da preusmjere interesovanja masa, da smanje odgovornost zločinaca i da zločine pretvore u „bajke“ („Bajka Srebrenice“ piše Darko Momić, jedan od negatora genocida, u listu Press), da ne priznaju da su presuđeni za genocid… Oni ne priznaju ništa što nije u skladu s njihovim intersima i svjetonazorima. Takva ograničenost osnov je fašističkog viđenja svijeta i iz nje se pripremaju nova i još stravičnija zlodjela. To su direktive iz Memoranduma II koji je Srbija pripremila kao nastavak borbe za hegemomniju u regionu i nove konstrukcije stvarnosti.

No, nije moguće zaboraviti i sakriti ono  što se dogodilo u 20. stoljeću kao njegova katastrofalna sadržina, a potaknuto je od velikosrpskog fašizma. Srbi koji su zagriženi u srpski nacionalizam nisu u stanju da vide realno svijet i da prihvate odgovornost za ono što rade i govore. To je odlika kukavica koji ne mogu skriti svoj strah pred svijetom drugačijeg i drugog. To je plemenska vizija svijeta, vezanost za svoje pleme i poznati krajolik, za plemensku baštinu – izvan toga je „nevaljala“ i „opasna“ matica svijeta koji hoće da poremeti „naš mir i istinu“.

U ime srpstva u 20.  stoljeću napravljeni su stravični zločini nad Bošnjacima. Oni se više ne mogu izbrisati iz povijesti kao da nisu bili. To ne može ni Stefan Karganović sa takozvanim Istorijskim projektom Srebrenica kojim bi trebao uvjeriti cijeli svijet da su Bošnjaci iz Srebrenice (ili iz pola Bosne) otišli na dugi godišnji odmor u nigdinu. Projket bi trebao ponoviti jednu staru igru nametanja zaborava ili pogrešnog interpretiranja historijskog događaja. Doista je poslije Drugog svjetskog rata bilo zaboravljeno šta su četnici radili u Bosni – prešućeno je uništavanje Bošnjaka u Podrinju, Hercegovini, Krajini… Ali danas se to zlo više ne može sakriti i potisnuti iz povijesti. Šta je, naime, ostalo velikosrpskom fašizmu nego da negira zločine koje je učinio u ime srpstva!

Planski projekt da se genocid u rejonu Srebrenice negira i ne prizna samo još više ukopava velikosrpsku politiku i žurnalistički fašizam u blato anticivilizacijskog otpada. Nesposobnost da se izjavi izvinjenje i pokaje za zločin, otvara nova prostranstva užasa. Za fažizam i genocid uvijek su odgovorni konkretni pojedinci i njihove saradničke grupe – nikada cijeli narodi. Tako se jasno odjeljuje Hitlerov nacisitički zločin od cjeline njemačkog naroda. Isto tako, jasno se odvaja  Miloševićev režim i Karadžićeve zločince od cjeline srpskog naroda. Narod i njegovi zločinci se ne mogu izjednačiti. Zato na sudovima treba suditi konkretnim zločincima i njihovim projektima. To nažalost nije u cjelosti ispunjeno – genocidno-zločinački projekt velikosrpskog ekspanzionizma pod imenom entitet „Republika srpska“ i dalje postoji na tlu države Bosne i Herceogovine i ta tvorevina je osnov novog velikosrpskog fašizma i mogućih terorističkih aktivnosti.

Mitovi naši nasušni

Srpski mit o sebi i drugima je strašno opasan i netačan. Najveći mit kod srpskog naroda napravljen je u 19. stoljeću – to je mit o Kosovskom boju kojim se konstruirana srpska povijest želi predstaviti u jednom drugom svjetlu pred licem današnje Evrope. Danas postoje autori (M. Pirraku, I. Kadare i drugi) koji čak tvrde da se boj na Kosovu 1389. godine nije ni desio. O tim autorima piše Anna Di Lellio u knjizi The Battle of Kosovo 1389: An Albanian Epic (London, 2009). Mnogi su zbunjeni kad im se kaže da postoji albanska epska tradicija o Kosovskom boju u kojoj je Kopilić albanskog porijekla (alb. kopil – dijete ili vanbračno dijete), dok se u srpskom epu govori o Obiliću, što asocira na „obilje“. Prezime Obilić je izmišljeno u 18. vijeku i za njegovu promociju zaslužni su V. Petrović (cetinjski arhimandit) i P. Julinac, amateri-historičari nacionalističkog usmjerenja. Ne postoje relevantni historijski izvori koji bi potvrdili albansko ili srpskog porijeklo ovoga epskog junaka.

Mit o Kosovskom boju iz 1389. pojavljuje se kao osmišljena laž o sebi i svojoj poželjnoj poziciji u povijesti i političkoj historiji. Oni hoće da kažu da nisu bili na strani Osmanlija u 14. stoljeću – nego na strani kršćanskog svijeta. Posebno je važno upozoriti na naraciju koja se poziva na „srpsku slobodarsku istoriju“, taj veliki mit o Srbima koji se pravedno bore za slobodu dok im okupatori uskraćuju to ljudsko pravo. Povijesne činjenice govore sasvim drugačije, naime, govore da su  Srbi s Osmanlijama od Nikopolja 1396. stoljećima „jahali“, žarili i palili do Beča kao vazali i odane sluge, posebno ratnici vojvode Stefana, sina Lazarevog, brata Oliverinog koja je žena Bajzita I (zvanog Jildirim ili Munja), nevjesta Muratova i kćerka Lazarova i Miličina. Ne smijemo zaboraviti da su Osmanlije dali da se napravi vazalna kneževina Srbija 1833. godine, a Gradaščevićev bosanski pokret za autonomiju Bosne u sklopu Osmanskog carstva su u krvi ugušili i uništili bošnjački napredni,  intelektualno-aristokratski sloj naroda. Ne smijemo zaboraviti Abdurahmana, Dželal-pašu i Omer/Mića-pašu Latasa (Vlah iz Like, naknadno preimenovan u Srbina) koji su godinama istrebljivali po Bosni sve što je bilo samosvojno i odano slobodi da bi u Bošnjacima uništili volju za otporom. U 19. stoljeću (završno s 1862.) pravoslavci su iskorijenili Bošnjake iz današnje Srbije i u 20. stoljeću se orijentirali na zauzimanje Bosne po istom modelu koji su započeli 1804. seljačkom bunom protiv dahija, koju Ekmečić pokušava pretvoriti u „srpsku revoluciju“ koja traje do danas. Toliko o vjekovnoj borbi s Osmanskim carstvom i okupaciji.

Također, Nedićev režim je tokom Drugog svjetskog rata u Srbiji bio kvislinški i fašistički, pa tako u Beogradu tokom Drugog svjetskog rata rade banka, univerzitet, škole, pozorište, kafane, pekare odnosno cijela gradska struktura služi Hitlerovim fašistima. Nedićev režim i Pavelićeva NDH su fašističke tvorevine – to se ne može nikakvom revizijom historije zanijekati! Ne treba baš sve vjerovatiOtpisanima! Tako je bilo i po selima u tadašnjoj Srbiji u kojoj su strah i trepet nametali četnici Draže Mihailovića koje su Srbijanci zvali koljačima. Nigdje Dražini četnici nisu ratovali protiv Hitlerovih nacističkih okupatora. Toliko o „srpskoj“ borbi protiv nacističkih okupatora. Srpski četnici i fašisti raznih provenijencija masovno su tek 1944.  pristupili Titovom NOP i partizanskim jedinicama. Čast i slava srpskim partizanima…

Naravno da velikosrpski zločinci neće priznati zločine. Zato se negira genocid u Srebrenici. Kakva je to zločin koji će se priznati? Kakav se zločin u interesu srpstva može priznati da ne pokvari konstruiranu sliku srpskog naroda iz velikosrpskih udžbenika historije? Mali, slučajni, osvetnički, koji ne utiče na sliku srpskog naroda u povijesti. To je jasan odgovor. Kako će generacije sutrašnjih Srba da se suoče s tom činjenicom da su im preci na genocidu „pravili državu“? Kako će živjeti u tojGenocidji, u Republic of Genocide, na tom krvavom ognjištu gdje je ka nebu otišao krik užasa poklane bošnjačke djece? Kako će drugi narodi i nacije prihvatiti jednu takvu ljudsku grupu koja je pobila stotine hiljada Bošnjaka u 19. i 20. stoljeću, koja je od Drine kao „kičme srpstva“ napravila najveću masovnu grobnicu Bošnjaka? Strašna ljudska pitanja…

Velikosrpstvo je mentalna retardacija srpskog naroda koja ga s vremena na vrijeme vodi u stravične zločine nad nenaoružanim civilima, prvim komšijama. Izuzetno je važno naglasiti da se velikosrpstvo nikada nije pokazalo u svome „junačkom sjaju“ tamo gdje su ga čekale hrabre i vojnički pripremeljene formacije Bošnjaka, Albanaca ili Hrvata. Armija Republike Bosne i Hercegovine je uništila tzv. „srpsku vojsku“ u Bosni i 1995. bila spremna da oslobađa okupiranu državu, ali je pred Banjalukom naređeno da se zaustavi! Na to treba podsjećati sve one koji govore o „junaštvu“ srpske vojske. Omiljena „junaštva“ velikosrpstva dešavaju se nad civilima, ženama, starim i nemoćnim – to je povijesna istina velikosrpstva kao fašističke devijacije unutar srpskog naroda za koju odgovornost snose intelektualni krugovi (historiografi, etnolozi, politolozi, književnici i dr.) i crkveni predstavnici koji posvećuju i blagosiljaju te zločine. Svoju bolesnu devijaciju, mitove srpstva kao laži, sami Srbi moraju izliječiti poštivajući internacionalni poredak, znanstvena istraživanja i priznavanje presuda sa sudova.

Nažalost, mora se priznati činjenica, nema laganog izbavljenja iz „duha palanke“, jer je palanačko iskustvo svijeta određeno time što ne dozvoljava da se iz nje izbavi, iskoči, izađe, ode, oslobodi. Sve to je izdaja – najveća sramota patrijarhalnog ethosa, prošlog svijeta.  Davno je Radomir Konstantinović dijagnosticirao srpski nacizam i nacionalizam u „duhu palanke“. Zato je moguća ona bolesna misao da neko pokušava „ocrniti Srbe i etiketirati ih kao krvoloke“ (kako to izriče Darko Momić) zato što su napravili „strašan“ zločin u Srbrenici.

Bošnjaci u procesu

Najveće bošnjačko posrnuće u postgenocidnoj povijesti Bošnjaka jeste intelektualno cipelarenje mrtvog konja (komunizma, titoizma, socijalizma i sličnih pojava), a sistematsko ignoriranje velikosrpske ideologije i ekspanzionizma na osnovu kojih su ubijene stotine hiljada Bošnjaka od 19. do kraja 20. stoljeća. Dominirajući metafizički svjetonazor Bošnjaka zamotan je u mreže svešteničkih interpretacija svijeta iz kojih se neće lahko iščupati. Taj ideologizirani svjetonazor primjećuju kako se „pozdravlja“, ali ne primjećuju sistematsko ugrožavanje prava Bošnjaka u entitetu RS, ponižavanje ljudi, plansko onemogućavanje bošnjačke djece da uče svoj jezik i povijest, odnosno uskraćivanje prava da njeguju svoju kulturu, da se vrate tamo odakle su ih Karadžićevi zločinci protjerali… Bošnjaci napokon moraju odlučiti da uzimaju svoja prava na ovome svijetu – niko im ništa neće dati onako.

Brojni mediji u julskim danima već godinama svojom površnoću blate svetost Srebrenice. O Srebrenici ne mogu govoriti svi, jer svi ne razumiju i ne osjećaju stravu genocida. Genocid nije lokalni događaj. Genocid se ne može svesti na jednu dugu dženazu. Genocid nije mišljen ni u uljuđenom govoru političara. Misao o genocidu, ustvari, trebala bi postati osnova života budućih generacija Bošnjaka. Genocid nad Bošnjacima, koji se okončao u Srebrenici 1995. prevazilazi granice Bosne i direktno se vezuje za evropski kulturno-politički svijet i smisao ljudske budućnosti u Evropi.

Naivne bošnjačke priče o žrtvama, emotivne i bolne, kazuju da većina Bošnjaka još nije pojmila stravu genocida u Srebrenici i njegove posljedice po bošnjački narod. Tu prije svega treba dezavuirati svešteničko držanje pred jednim zločinom koji se pretvara u teološke interpretacije zla i mogućnosti oprosta, kao i politikantski cinizam bošnjačkih lidera koji su dopustili da se bošnjačkom narodu izrugivaju fašisti, velikosrpski šovinisti i negatori genocida. Zašto bošnjački političari nisu bili u stanju da izglasaju Zakon o zabrani negiranja genocida nad Bošnjacima? Zašto? Zašto nisu uspjeli da vrate prognane i izbjegle u Podrinje gdje su bili većina u mnogim općinama? Čime se bave bošnjački političari od 1995. godine?

Danas je negatorima genocida tako lahko da se poigravaju sa žrtvama, primarno majkama i djecom pobijenih Bošnjaka, dok intelektualci, političari, poluobrazovani, sveštenici i slični ostaju na velikim frazama o pravdi i krajnjem sudu, a ne osiguravaju institucionalni okvir da  se više nikada ne desi genocid. Bošnjački političari međutim za svoje male interese nisu u stanju da strateški rješe Srebrenicu, budućnost Bošnjaka na privremeno zauzetoj teritoriji i preduprijede mogućnosti svakog novog nasrtaja na bošnjački narod.

Genocidnu tvorevinu, Republic of Genocide, ne može priznati civilizirani svijet današnjice. Neki bi navratili Bošnjake da je priznaju kao legalnu i normalnu tvorevinu na tlu Bosne! Zato je velikosrpski Levijatan pokušava prelakirati i predstaviti kao bolji dio Bosne. Ali zločin se ne može prelakirati – nikada. Ilegalno nametnuti ustav u Dejtonu (Anex IV) osnov je na kojem se perpetuira zlo i velikosrpstvo, nacionalističko-šovinistička konstrukcija stvarnosti, ali i dvosmislena podloga velikosrpskom fašizmu. U slučaju Bosne postoji striktna internacionalna zabrana secesije u rezoluciji Savjeta sigurnosti na koju, naprimjer, Kosovo ima pravo. To je jasno navedeno u Savjetodavnom mišljenju Internacionalnog suda pravde o Kosovu. Zato Dodikovi i srbijanski lobisti širom svijeta troše milione ne bi li uvjerili moćne države da im omoguće secesiju – ali napravili su genocid nad Bošnjacima!

Disfunkcionalnost današnje Bosne dolazi od postojanja genocidnog entiteta RS koji pokušava u miru ostvariti ratne velikosrpke ciljeve. Sve dok postoji takva genocidna tvorevina na tlu BiH postojaće i problemi u njezinom funkcioniranju. Dakle, nametnuti etnički ili etnoklerikalni politčki sitem je osnov današnjih problema u državi Bosni i Hercegovini. Entiteti nisu vječne i nepromjenljive kategorije. Oni su rezultat osvajačkog rata protiv Bosne i Hercegovine i pritom počinjenih ratnih zločina.

Senadin Lavić