Probuđena uspavana javnost u BiH

Talas demonstracija, javnog iskazivanja nezadovoljstva funkcioniranjem vlasti, lagano se premješta iz sredine u sredinu. Sarajevo, Mostar, Zenica, Banja Luka, Tuzla, Bihać…, izražavaju podršku građanima koji su se odlučili energičnije suprostaviti neodgovornosti predstavnika vlasti da konačno donesu zakon o matičnom broju, koji za većinu predstavlja gotovo bizarno pitanje, što ono suštinski i jeste, sagledaju li sporna pitanja vezana za nazive dvojnih općina. Naravno, da delegiraju i niz drugih aktuelnih pitanja, koji naprosto dave bosanskohercegovačko društvo.

Ipak, ma koliko jedno takvo pitanje bilo bizarno i ma koliko je napor oko usaglašavanja jednog ovakvog Zakona pitanje minornog napora, posljedice mogu biti čak i tragične. Činjenica da se izlazak u inostranstvo zbog liječenja Belmine Ibrišević, morao iznuditi protestima, najilustrativnije je svjedočanstvo jedne morbidne bezosjećajnosti predstavnika vlasti, koji i de facto i de jure nemaju svijest o vlastitom poslanju, svijest da su zapravo ništa drugo do servis za rješavanje problema građana.

Ko priča o rejtingu i zašto

Čini se da su sarajevski demonstranti, ipak, uspjeli probuditi po mnogo čemu uspavanu javnost koja je, zahvaljujući eksploziji telekomunikacijskih sistema, oštricu društvene kritike i građanski otpor svela na piskaranja i prepucavanja preko društvenih mreža, glas koji odjekuje u virtuelnom ali ne i stvarnom svijetu, koji se ne čuje niti koga posebno uznemirava.

Da revolt građana nije bio bez osnove, konačno imao i svoj učinak, svjedoči i medijski interes koji je prerastao državne granice.

Taj sindrom „konstruktivne letargije“ je konačno razbijen, fizičkim izlaskom na ulice, trgove koji su, bez obzira na neumitnost povijesnih mijena, od antičkih vremena pa sve do danas ostali najefikasnijim mjestom za iskazivanje političkog stava.

Da revolt građana nije bio bez osnove, konačno imao i svoj učinak, svjedoči i medijski interes koji je prerastao državne granice. Najpoznatiji svjetski mediji prepoznali su u sarajevskim protestima demokratski akt. Naravno, prepoznala ga je bezmalo cjelokupna bosanskohercegovačka javnost, među kojima svakako treba izdvojiti studente, koji su u pravilu bili motorika društvenih promjena.

Naravno u cijeloj priči postoje i detalji na koje revoltirani građani često zaboravljaju, opterećeni razlozima zbog kojih protestiraju, a oni su, svakako, veoma važni. Važni sa stanovišta posljedica, koje takvom vrstom nemara mogu izazvati. Zbog budućih izlazaka na ulice, koji će, očito je, biti neminovni.

U ovom slučaju, rejting države o kojem se najviše priča a vezan je za blokadu nekoliko stotina stranih državljana u zgradi bosanskohercegovačkih institucija vlasti, najmanji je problem, mada političari, skloni prikrivanju suštinskih pitanja, o njemu najviše govore. Iz prostog razloga što predstavnicima vlasti, kad je ugrožavanje rejtinga države u pitanju, ne treba bilo čija pomoć. Oni su u tom poslu blamiranja ugleda zemlje toliko vješti da im instrukcije niti podrška naprosto nisu potrebni.

Pravila koja se podrazumijevaju

Daleko veći problem predstavlja odsustvo znanja da svako okupljanje pa i organiziranje demonstracija podrazumijevaju određena pravila, koja se, naravno, često ne poštuju ili ignoriraju, što je sa stanovišta krajnjeg rezultata, pa i mogućih tragičnih reperkusija, isuviše opasno i nepoželjno. Ovo, dakako, treba naglasiti jer izvjesno je da će praksa protesta zasigurno i ubuduće silom prilika biti načinom na koji će građani iskazivati vlastiti stav spram ponašanja predstavnika vlasti.

Naime, tzv. „humanitarni koridor“ odnosno izlazak iz blokiranog objekta za nekog čiji je život zbog bolesti ugrožen nikakvi razlozi okupljanja ne bi smjeli ignorirati, uskraćivanjem izlaska po svaku cijenu. U takvim okolnostima može se dogoditi i najgore, a onda bi cijeli taj nedvojbeno plemenit i dobronamjeran čin pao u vodu! S druge strane, demonstranti, ma kako njihove namjere bile plemenite, prilika su za za kriminalne grupe koje su, prema svjedočenjima očevidaca po izlasku iz zgrade bh. institucija, stupili u akciju koja je nadilazila uobičajeno džeparenje i lopovski egzibicionizam iz tramvaja.

Protesti, ma u kakav kontekst ih neko svrstavao, bili su jedini način da se javnost uvjeri da je vlast uistinu jedna skalamerija, čiji je remont neophodan.

Sagledavajući, međutim, cijeli slučaj takva vrsta ekcesa je na svu sreću bila minorna i ostala je u sjeni najplemenitije misije – borbe za prava koja građanima pripadaju. S druge strane, vrijeme će zasigurno potvrditi da drugog načina nije bilo. Protesti, ma u kakav kontekst ih neko svrstavao, bili su jedini način da se javnost uvjeri da je vlast uistinu jedna skalamerija, čiji je remont neophodan. Ništa manje to nisu i institucije međunarodne zajednice, koji su se opasno adaptirale na bosanskohercegovački ambijent.

Istina, Ured Visokog predstavnika se umiješao i na neki način razriješio cijeli slučaj. Valentin Incko obećao je da će veoma brzo okončati problem jedinstvenih matičnih brojeva, odnosno da će tim povodom sazvati sjednicu Vijeća za implementaciju mira, na kojoj će se raspravljati o tom pitanju.

Ne treba sumnjati da se stranci odnosno predstavnici međunarodne zajednice ovoga puta neće ozbiljnije uključiti u rješavanje problema.

U kontekstu događanja te noći, međutim, ostaje nedovoljno jasno zbog čega je OHR reagirao tako ekspresno? Koliko su zapravo tačne informacije da su se pripadnici Specijalne policije Republike Srpske infiltrirali u masu i bili spremni za akciju izvođenja srpskih parlamentaraca odnosno funkcionera u bh. institucijama, o čemu je na posebnoj sjednici govorio predsjednik tog entiteta Milorad Dodik, nazivajući cijeli slučaj najvećom „talačkom krizom“ u poslijeratnoj historiji BiH.

Zašto je reagirao Inzko

Postavlja se pitanje da li je Ured Visokog predstavnika reagirao kako bi spriječio mogući incident sa nesagledivim posljedicama. I na koncu da li bi reagiranje takve vrste uopće uslijedilo da su se u zgradi nalazili samo predstavnici bh. vlasti, a ne i 350 stranih državljana, čije je strpljenje, prema izjavama očevidaca bilo na granici.

Kako kod bilo, ne treba sumnjati da se stranci odnosno predstavnici međunarodne zajednice ovoga puta neće ozbiljnije uključiti u rješavanje problema.

Incko će zasigurno održati obećanje, u to ne može biti sumnje. No, to je, ma kako demagoški zvučalo i njihova obaveza. Sa demagoškim sintagmama, da su odluke i dogovori na domaćim vlastima, koje neprestalno žvaću predstavnici međunarodne zajednice, konačno se mora prestati.

Suštinski gledano, najveći problem JMBG simbolizira njegovo prvo slovo.

Besmisleno je ponavljati da bi odlučivanje trebalo biti u rukama domaćih političara, ali jasno je i da im je upravo Međunarodna zajednica u ruke dala alate kojim se takav posao teško može valjano obavljati. To je suštinski razlog koji međunarodnu zajednicu obavezuje na djelovanje, sve do instaliranja sistema koji za posljedicu ne bi imao opstrukcije kao obavezujuću prateću pojavu.

Suštinski gledano, najveći problem JMBG simbolizira njegovo prvo slovo. Javnost više zaista nema smisla obmanjivati oblandama koje u pravilu izbjegavaju definiranje problema, koji ravnaju sve pa i odgovornost „odgovornih“. Problem u ovoj zemlji je uspostavljanje svega što bi simboliziralo državu, a rad u institucijama bh. vlasti podrazumijeva upravo kreiranje zakona koji će precizno definirati nadležnost države, a ne djelovanje koje će unutar sistema reinkarnirati entitetske prohtjeve i porive.

Demagoške poruke

U tom kontekstu poruke iz Dodikovog okruženja da poslanicima u bh. institucijama treba omogućiti normalne uvjete rada doimaju se potpuno demagoškim. Cijeli problem prouzrokovao je njihov nerad – odsustvo volje da se bilo šta radi na jačanju i preciznom definiranju državnih ingerencija, bez čega je put prema EU ništa drugo do prazna priča.

Njegova sve izrazitija nervoza i revolt mogli bi biti početak kraja jedne nerazumne politike. Solidarnost građana, čiji osjećaj za probleme prevazilazi entitetske granice, je sve prisutniji i izrazitiji, što je zasigurno najsnažniji udar na politiku koja u podjelama prepoznaje cijeli smisao djelovanja.

Source: Al Jazeera/Enes Ratkušić