Featured World — 06 July 2013

Dok se opozicionari raduju svrgavanju Mursija, rekacionarni elementi i recidivi diktatorskog Mubarekovog režima polahko se vraćaju na političku scenu.

Svrgavanjem prve demokratske izabrane vlasti Egipta i suspenzijom egipatskog Ustava nanesen je težak udarac mladoj egipatskoj demokraciji, što bi moglo imati dalekosežne i nesagledive posljedice za stabilnost Bliskog istoka. Posljedice gušenja demokracije, između ostalog, mogle bi biti i delegitimiranje ciljeva i aspiracija Arapskog proljeća. To bi, također, moglo dovesti do nepovjerenja i otkolona dijela umjerenog Muslimanskog bratstva od principa parlamentarizma, pa i njegove radikalizacije.

Opoziciona kampanja protiv Mursijeve demokratske izabrane vlasti doživjela je vrhunac upravo u danima kada je svrgnuti egipatski predsjednik obilježavao prvu godinu izborne pobjede, a kulminirala je masovnim protestima širom Egipta. Organizatori opozicionih protesta vojni udar su dočekali s odobravanjem i oduševljenjem. Američka administracija, pak, koja je u pripadnicima Muslimanske braće vidjela umjerenu i legitmnu snagu političkog islama, koja je mogla doprinjeti demokratskom preobražaju totalitarnog poretka u Egiptu, ali i drugim arapskim zemljama, zatražila je hitno vraćanje vlasti u civilne ruke, ali nije eksplicitno osudila vojni udar.

Vojska je najodgovornija ne samo za gušenje demokratskih i građanskih sloboda, već i za ubijanje, mučenje i zlostavljanje građana.

Vladari zemalja Arapskog zaljeva, među kojima oni iz Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kuvajta, brže-bolje požurili su čestitati novoinstaliranom predsjedniku Egipta Adlyu Mansouru, a sirijski diktator Bashar al-Assad iskoristio je priliku za širenje svoje propagande, čestitajući narodu Egipta što je “prepoznao obmane Muslimanskog bratstva”. Dramatični ishod političke krize u Egiptu iznenađujući je i zbunjujući, posebno ako se zna da je vojska najodgovornija ne samo za gušenje demokratskih i građanskih sloboda, već i za ubijanje, mučenje i zlostavljanje građana tokom višedecenijske totalitarne vlasti.

Oni najborbeniji među revolucionarnim demokratskim aktivistima, koji su se tokom protekle dvije i po godine borili za odbranu autentičnih ciljeva i ideala revolucije, sjećaju se brutalnosti oružanih i snaga sigurnosti. Oni i dalje traže punu slobodu. Njihov stav sadržan je u sloganu “Ni Mubarek, ni vojska, ni Mursi”. Dok se opozicionari raduju svrgavanju Mursija, rekacionarni elementi i recidivi diktatorskog Mubarekovog režima polahko se vraćaju na političku scenu.

Mubarakovi oficiri

Vojnim vrhom Egipta, uprkos nekim manjim promjenama, i u post-revolucionarnom periodu dominirali su oficiri iz Mubarakovog režima. Jedan od izvora njihovog utjecaja i moći emanira iz enormne ekonomske i poslovne imperije, satkane od velikog broja kompanija koje je i svrgnuti predsjednik odlučio ostaviti netaknute, kao izraz tolerancije i dobre volje, ali i vjerujući da će time umiriti vojni vrh.

Egipatskim snagama sigurnosti, također, dominira nereformirani represivni aparat naslijeđen iz Mubarakovog perioda. Nije tajna da visoki dužnosnici snaga sigurnosti osjećaju veliki animozitet i mržnju spram pripadnika Muslimanske braće te su zbog toga namjerno odbile zaštititi njihovo sjedište, gdje su razjareni demonstranti iskalili bijes za vrijeme nedavnih protesta.

Prividni legitimitet i suglasnost građana je moguće dobiti samo ako na ulicama Kaira i drugih gradova zavlada mir i bar prividna normalizacija.

Egipatska drama pokazala je da, uprkos legitimnim demokratskim aspiracijama građana Egipta, oružane snage i dalje važe kao konačni arbitar vlasti. Ipak, koliko god to izgledalo tačno, vojska je svjesna činjenice da nije svemoćna i da ne može sama upravljati zemljom. Stoga se pragmatično priključila jednoj od koalicija. Moć egipatske vojske zasnovana je na nekoliko ključnih stvari. Prvi je 1,3 milijarde dolara vojne pomoći koju dobija od SAD-a. Stoga je izvjesno da potezi oružanih snaga Egipta dobrim dijelom reflektiraju i volju američke administracije. Uvjeti američke pomoći podrazumijevaju garancije egipatskih oružanih snaga da će ustrajati na principima mirovnog sporazuma iz Camp Davida kada se radi o odnosima s Izraelom.

Drugi izvor moći egipatske vojske je privilegirana pozicija u društvu, koju ostvaruje na osnovu prihoda ekonomske imperije koju je izgradila u zadnjih nekoliko decenija, a koju prijeti da ugrozi strah međunarodnih investitora, zbog kontinuiranih društvenih nemira koji su obilježili mladu jednogodišnju demokratsku vlast. I treći izvor je makar i prividni legitimitet i suglasnost građana, a njega je moguće dobiti samo ako na ulicama Kaira i drugih gradova zavlada mir i bar prividna normalizacija.

Uloga egipatskih elita

Potreba za narodnim legitimitetom u sukobu je sa spremnošću egipatskih elita da udovolje interesima SAD-a i Izraela te je u suprotnosti s enormnim bogatstvom koji je korumpirana egipatska politička i vojna elita uspjela prigrabiti tokom proteklih decenija totalitarne vlasti. Upravo zbog pomenutih kontradiktornosti, egipatskoj je vojsci bila prijeko potrebna aura patriotizma i narodnog legitimiteta. Zbog toga se njena revolucionarna komanda odlučila identificirati sa željama i aspiracijama naroda i ciljevima revolucije, iako su oni u velikoj mjeri izravno suprotstavljeni dominantnoj društvenoj poziciji vojske i njenom autonomnom položaju unutar državnog aparata.

Da bi sačuvala svoje interese i dominantnu poziciju, Vrhovna komanda Oružanih snaga Egipta u postrevolucionarnom je periodu bila pristala na održavanje demokratskih izbora, znajući pritom da će Muslimansko bratstvo na njima odnijeti pobjedu te da će s njim morati napraviti izvjesni sporazum u cilju zadržavanja ekonomskih privilegija. Kao cijena koju je bila spremna platiti bio je pristanak sekularizirane vojne elite na izvjesnu hegemoniju Muslimanskog bratstva u društvu barem u vjerskom i kulturnom pogledu.

Vlada Muslimanskog bratstva za kratko vrijeme nije uspjela osigurati ekonomski oporavak zemlje i ostvariti neke od najosnovnijih zahtjeva građana.

Ipak, uslijed duboke ekonomske krize, velikog nestrpljenja naroda, a pogotovo opozicije, kao i zbog opstrukcija struktura iz Mubarakovog totalitarnog režima, koje su dominirale birokratskim aparatom, a pogotovo sudstvom i sigurnosnim agencijama, Vlada Muslimanskog bratstva, koja je naslijedila opljačkan i opustošenu državnu kasu, za tako kratko vrijeme nije uspjela osigurati ekonomski oporavak zemlje i ostvariti neke od najosnovnijih zahtjeva građana.

Za vrijeme Mursijeve vlasti fiskalna i monetarna pozicija države se dodatno pogoršala, devizne rezerve drastično su opale, a kamatne stope na suvereni dug su porasle. To je dovelo do rapidnog rasta cijena hrane i goriva, što je najviše pogodilo siromašne slojeve stanovništva. U ovako teškoj ekonomskoj situaciji čak je i veliki broj pobožnih Egipćana, tradicionalno privrženih idejama Muslimanskog bratstva, okrenuo leđa Mursiju i pridružio se koaliciji opozicionih snaga.

Neuspješni kompromisi

Mursijev predsjednički mandat obilježio je neuspjeh njegove vlade u postizanju određenih kompromisa s opozicijom, kao i niz kontroverznih predsjedničkih dekreta i unilateralnih odluka koje su se pokazale pogrešnim. Jedna od takvih odluka je kadrovske prirode, poput imenovanja guvernera Luxora. Percepcija Mursijevog načina vladavine kao autoritarnog i nedostatak konsultativnog procesa dodatno su izazvali revolt nestrpljivih Egipćana. Opozicija je to nezadovoljstvo vješto iskoristila, mobilizirajući mase protiv njegove vlade, da bi na kraju i sama zatražila vojnu intervenciju i njegovo svrgavanje. Vojska je nakon toga odlučila promjeniti stranu, okrenuvši se protiv Muslimanske braće, Mursija i njegove vlade. Otuda novonastala situacija u Egiptu više liči na unutarnje prestrojavanje različitih segmenata egipatske elite nego na klasični vojni udar.

Dok se Muslimansko bratstvo nadalo da će u Egiptu moći proizvesti vlast koju će predvoditi islamski orijentirana elita, po uzoru na onu koju je AKP generirao u Turskoj, egipatski vojni establišment po svaku je cijenu nastojao zadržati privilegije ostvarene za vrijeme diktatura iz vremena Nassera, Sadata i Mubaraka. Ipak, oružane snage svjesne su da im SAD, kao ni građani Egipta, neće dozvoliti da same upravljaju zemljom. Kako bi sačuvale svoj privilegirani status, najvjerovatnije će sklopiti savez sa svojim prirodnim ideološkim saveznicima, sekularnom opozicijom koju predvodi Mohamed ElBaradei.

Novonastala situacija u Egiptu više liči na unutarnje prestrojavanje različitih segmenata egipatske elite nego na klasični vojni udar.

Egipatska opozicija, pak, loše je organizirana i duboko podijeljena. Zbog toga ni novi izbori, niti neka tehnokratska tranzicijska vlada teško da će uspjeti stabilizirati političkom i ekonomskom krizom razorenu zemlju. Egipatska kriza neće se riješiti svrgavanjem Mursija i Muslimanske braće, političke snage bez koje je nezamisliva svaka budućnost demokracije u arapskom svijetu – sve dok ne dođe do korjenitih promjena osnovnih struktura autoritarne države uspostavljene za vrijeme dugogodišnje totalitarne vlasti, u kolaboraciji s globalnim kapitalom, Međunarodnim monetarnim fondom i uz blagoslov američke administracije.

Gušenje mlade demokratske vlasti u Egiptu težak je udarac arapskoj demokraciji, zasnovanoj na autentičnim povijesnim i kulturnim vrijednostima, i jasan signal arapskim narodima da će njihove aspiracije i želje da sami odlučuju o svojoj sudbini i dalje ostati nedokučiv ideal.

 

Source: Al Jazeera/Osman Softić

Share

About Author

admin