Bosnia & Region Featured — 26 April 2013

Posjeta članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine Beogradu je, prije nego se i dogodila, bila predmetom sporenja. Njenu smislenost član predsjedništva Željko Komšić doveo je u pitanje zbog stavova predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, koje je on u više navrata iznosio o BiH. No to pitanje, odnosno dilema, sigurno neće potrajati.

Političari u regionu, posebno u Srbiji i BiH, imaju jedan veliki nedostatak u javnom nastupu – govore ono što misle, umjesto da misle ono što govore. Zato zasigurno nećemo čekati na nove izjave, koje će biti predmetom novih sporenja.

Po svoj prilici, Komšić je u pravu, ali ne zbog toga što je zbog Nikolićevih izjava odustao od odlaska u Beograd, nego, prije svega, što Srbija još ne zaslužuje posjetu ovakve vrste. Zato je i treba tretirati kao jednu vrstu ekskurzije.

U dobre namjere Bakira Izetbegovića ne treba sumnjati. S druge strane, politika jeste način da se ponekad i nepomirljive krajnosti približe. Ipak, njegove riječi da se Srbija mora suočiti sa istinom ili pogledati snimke ubijanja zarobljenih Srebreničana od strane „Škorpiona“ djeluju pomalo naivno, s obzirom na to da je skoro nemoguće da ih nisu vidjeli, jer su ono što je imao priliku da gleda cijeli svijet sigurno vidjeli i u Srbiji.

Herojska djela

Problem je, međutim, što se ništa nije promijenilo. Ako se odnos prema užasima koji su se događali u režiji legalnih formacija i jedinica države Srbije nije uspio promijeniti za skoro dvije decenije i ako ih još i značajan dio predstavnika oficijelnih vlasti Srbije doživljava kao herojska djela, onda je pitanje spremnosti Srbije za takvu vrstu iskoraka više nego upitno.

Razgovori u Beogradu su, također, otkrili niz šupljina i demagoških oblandi da se o nekim ozbiljnijim očekivanjima „popravljanja odnosa“ između dvije zemlje teško može govoriti. Upravo zato Izetbegovićeve riječi da je u Beograd, između ostalog, stigao i zato da pojasni kako u BiH ne postoje dvije države, u kontekstu Radmanovićevih opservacija o ispunjavanju uvjeta za otcjepljenje RS-a, djeluju više nego neuvjerljivo.

Srbija jednostavno još nije spremna za saradnju koja bi podrazumijevala ravnopravan dijalog na svim osnovama, jer je više nego očito da se tog osjećaja supremacije na prostoru bivše Jugoslavije još uvijek nije oslobodila niti se takav epilog nazire. S druge strane, navedenu relaciju opterećuje dodatni problem, koji producira srpska politika u BiH, kod koje je taj osjećaj „nad-važnosti“ još prisutniji.

Upravo zato vrlo je izvjesno da se na potvrdu ispravnosti „tvrdog“ stava Željka Komšića neće dugo čekati.

Što se poruka koje dolaze iz same BiH, od strane banjalučkog štaba koji najčešće djeluje poput kakvog IKM-a (istureno komandno mjesto) politike koja se kroji u Beogradu, za bilo kakva čekanja već nema skoro nikakve potrebe. U stanju posebnog nadahnuća koje kod njega očito izaziva boravak u nekadašnjoj prijestolnici polovine današnjeg Balkana, Nebojša Radmanović se odmah potrudio da poruči kako Republika Srpska ima pravo na otcjepljenje čim polovina članica UN-a prizna Kosovo.

Za takav korak za Radmanovića je dovoljna deklaracija koju je u takvoj formi nesuvislih korelacija usvojio Parlament manjeg bh. entiteta. Priznanje BiH kao samostalne države, kao i druge dokumente, pa čak ni sam Dayton, koji su garancija njene cjelovitosti, on ne nalazi za shodno ni da spomene. Kao da je Parlament Republike Srpske, u najmanju ruku, institucija zadužena za reguliranje politike međunarodnih odnosa.

U Beogradu je, opet, odnos prema Kosovu imao važan tretman. Više nego to sa stajališta odnosa dvije države i zaslužuje. Predsjednik Narodne skupštine Srbije Nebojša Stefanović članovima državnog predsjedništva BiH se čak i zahvalio na principijelnoj politici u pogledu nepriznavanja Kosova kao države.

Dominantna pozicija

Sve je to naslijeđe o kojem je riječ, uvjerenje o vlastitoj dominantnoj poziciji, ne samo Srbije, nego i Srba, ma gdje bili, na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Dalo se to osjetiti i tokom beogradskih razgovora, mada se Radmanovićevim riječima nije davala takva vrsta pažnje niti ih je neko na taj način interpretirao. A upravo takva vrsta uvjerenja snažno je naglašena u njegovoj izjavi: „Želimo Srbiji da svojim naporima obezbijedi mir svima u regionu i prosperitet kako svom tako i drugim narodima.“

Slijedeći takvu logiku, sve države i narodi na prostoru nekadašnje Jugoslavije trebali bi se, po Radmanoviću, okrenuti prema Beogradu, jer oni su, prema jednoj takvoj politici, taoci srbijanskih političkih planova i namjera.

Tamo, u Beogradu, po njemu se odlučuje o ratu ili miru, ekonomskom, kulturnom i svakom prosperitetu u cijeloj regiji, što je kontekst u kojem on promatra samu posjetu Predsjedništva BiH toj zemlji.

Razgovori u Beogradu su, također, otkrili niz šupljina i demagoških oblandi da se o nekim ozbiljnijim očekivanjima „popravljanja odnosa“ između dvije zemlje teško može govoriti.

Upravo zato Izetbegovićeve riječi da je u Beograd, između ostalog, stigao i zato da pojasni kako u BiH ne postoje dvije države, u kontekstu Radmanovićevih opservacija o ispunjavanju uvjeta za otcjepljenje Republike Srpske, djeluju više nego neuvjerljivo. Naravno, kao i njegova opaska da je Nikolić referirao u pogledu takvog tretiranja BiH.

Svaki oblik saradnje je moguć i potreban, ali na ravnopravnim osnovama, lišenim bilo kakve nadmenosti i povijesno-političke umišljenosti, koju bi bilo koja strana statusno preferirala.

Da su Nikolićeva revidiranja stavova neuvjerljiva potvrđuje i njegova izjava u kojoj kaže kako bi u Beogradu najviše voljeli da entiteti i narodi sami rješavaju sve svoje probleme i otklanjaju nesuglasice, istovremeno navodeći da mu, kao predsjedniku Srbije, ostaje u dužnosti da brine o Republici Srpskoj. Drugim riječima, miješanje u unutrašnje stvari BiH je u dejtonskom opisu njegovih poslova.

Potrebna saradnja

Istina, sam Dayton je, u tom pogledu, stvari postavio više nego nakaradno. No, kad je o politici Srbije riječ taj mirovni okvir se u cijelom poslijeratnom periodu pokazivao isuviše tjesnim, zbog čega su se svi, izuzimajući časne pojedince, nastojali što je moguće više proširiti. Oficijelna politika susjedne države je u kontinuitetu takve vrste „obaveza“ prema sunarodnicima u pravilu pretvarala u klasična miješanja u unutrašnje stvari druge države, o čemu postoji niz dokumenata.

Njihovim parafiranjima Beograd je sve vrijeme nastojao legitimirati manji bh. entitet kao državu, zaobilazeći Sarajevo, odnosno legalne institucije državne vlasti.

Na politici je, međutim, da pronađe rješenje problema, jer odnosi sa susjedom u pravilu predstavljaju prioritetno pitanje svake države. Problem, dakle, nije nerješiv, kako bi se na prvi pogled moglo reći.

Naprotiv, svaki oblik saradnje je moguć i potreban, ali na ravnopravnim osnovama, lišenim bilo kakve nadmenosti i povijesno-političke umišljenosti, koju bi bilo koja strana statusno preferirala.

I još nešto, inicijativa za takvom vrstom saradnje mora poteći iz Beograda, a ne iz Sarajeva. Promatrajući cijeli slučaj iz perspektive neposredne prošlosti i zbivanja.

 

 

Source: Al Jazeera/Enes Ratkušić

Share

About Author

admin