BMG Featured In The News — 23 April 2013

Bilo je to 19. aprila, tri proljeća prije našeg rata. Nebo nad Perthom kristalno Željino plavo, baš kao u Sidneju istog datuma tekuće godine. Sjedio sam tada, dok je Jugoslavija još bila cijela, a Bosna i Hercegovina iz jednog dijela, metar, dva od užarenih gradela. Opijen vinom uzbuđenog Dalmatinca u tuđini i zaveden miomirisima najkvalitetnijih riba iz toplog australijskog mora. Domaćin Stipe donekle je kvario kompletan gušt stalnim ponavljanjem kako je vrime da se vrne doma. Utekao je sa svog Visa odmah poslije onog rata. Veslajući ka Italiji, dok su ga proganjali dvokrilci Narodne armije. Mitraljezi su iz zraka štektali, rafali ga, srećom, nisu stigli.

Snažni, mišićavi mladić potrošio je snagu po nalazištima opala u pustinjama oko Pertha. Već pogrbljeni starac nije krio radost što će ponovo u svoj rodni kantun. I kada je fešta bila na vrhuncu, a vino nas uzelo, podigao je bukaru i uzviknuo da ga do Visa čuju:

- Vraćamo se Dalmacijo, tebi doma!

Tri mlađe žene, što su nas neumorno služile, na tren su se ukočile i gotovo uglas reagovale:
- Ćaća, ćaća, koliko ti puta moramo ponoviti da je to tvoj dom! Naša kuća je Australija!

Više nisam osjećao da ispijam vino, što podsjeća na Plavac mali, nego čašu tuge za jedan razbijeni san. Zbog njega se decenijama u dijaspori mučilo da bi se u zavičaju moglo tiho umrijeti.

…Nadam se da mi prijatelj Filip Vuković neće zamjeriti na sjećanjima što mi naviru u danu kada je bio najradosniji. Tog 19. aprila 2013. u sunčanom Sidneju njegova kćerka Anja primila je univerzitetsku diplomu. Nekadašnji prvi omladinac BiH i slavni komandant dobrovoljne radne akcije na gradnji drugog kolosijeka pruge Šamac – Sarajevo, podijelio je svoju sreću sa rajom na svim stranama planeta. Umjesto kurirskim vezama, kao 1978. godine, kada je sa Bogićem Bogićevićem na čelu kolone pjevao Šamac-Sarajevo to je naša meta, fešta se, u skladu s vremenom, iz sidnejskog zaliva širila pregrijanim Facebook digitalnim šinama. Dok mu i ja šaljem poruke divljenja što još jedna lijepa Bosanka ukrašava australijsku akademsku zajednicu, plašim se pomisli da, možda, jednog dana i akcijaš Filip u srce bude pogođen kao Stipe sa Visa.

Prisjećam se i sudbine jarana mi iz najljepših sarajevskih godina Ismeta Mime Bešlića. Kao da mu je bilo zacrtano sklapanje životnog polarnog kruga. Već sam to davno pominjao, ali jedinstvena priča traži da se reprizira. Četrdeset i neke mrski je Švabo zarobio Miminog starog. Namijenio mu je kaznu goru od smrti. Iz zelenih dolina BiH, iz toplih ljeta, nakon sedmica i mjeseci u stočnim vagonima, sa umirućom četom jadnika, stigao je do ledenih predjela Norveške. Preživio je stari Bešlić zahvaljujući svijetlim dušama vikinga polarnih noći. Poslije Drugog svjetskog rata vratio se ćiku i sve do posljednjeg dana bio na čelu Društva norveško-jugoslavenskog prijateljstva. Gotovo pet desetljeća kasnije putem oca, ali u suprotnom pravcu, krenuo je najstariji sin. Nakon ratnih godina u okupiranom Sarajevu, mir u kojem se sve teže živi nasukao ga je, da li zauvijek, na nekom zapjenušanom fjordu, gdje loveći ribu vara sam sebe da je na škrtim slapovima Miljacke. Sa žarkom vjerom da će posljednju udicu u lovu na sape ili gage ponovo zabaciti u gradskoj rijeci djetinjstva.

Christine Oppitz – Plorer, gradonačelnica Innsbrucka, austrijskog olimpijskog grada prijatelja Sarajeva, često se hvali bogatstvom multikulture u ovom svjetski poznatom skijaškom centru. Blista od ponosa kada su na sceni članovi porodice Krilić. Tata Edo s harmonikom, mama Dina i kćerka Doa sa violinama, te sin Denaj s gitarom. Tada se najbolje pokazuje da muzika ne poznaje granice i da govori sve jezike. Lako je notama da putuju preko ćiza kada ih vode takvi majstori instrumenata kao što su Edo Krilić, nekadašnji šef Narodnog orkestra RTV Sarajevo, i njegova supruga Dina, profesorica ćemaneta. Našom tradicionalnom muzikom već su zaveli brojne austrijske poznate pjevače. Na YouTube se vrte snimci na kojima rođeni Tirolci izvode neprolaznu Kad ja pođoh na Bentbašu na našem jeziku. U njeznim titrajima dirki i struna najbolje se osjeti koliko Dina i Edo čeznu za rodnim gradom, domovinom. Da li će se vratiti sami ili…

I onda mi nakon toplih i teških ljudskih priča kao uvreda zazvuče najvažniji fakti koji se vežu uz iseljenu Bosnu i Hercegovinu. Do visova se uzdiže da dijaspora u našu zemlju godišnje pošalje više od dvije milijarde dolara. Milion i tristo hiljada, uglavnom, na silu otjeranih ljudi u bespuća svijeta posmatra se kroz proklete inostrane uplate. Možda bi nam priliv deviza bio još i veći da smo, kojim slučajem, po meridijanima i paralelama rastjerali još koji milion insana. Što da se muče i propadaju u sve siromašnijoj otadžbini? Jedna trećina BiH je vani, a vidite kako još teško živimo. Treba napraviti plan da se oslobodimo i druge trećine. E, onda će kod kuće teći med i mlijeko. Raji, koja je imala tu sreću da se ne pomjera, ostaće samo da čeka poštara i broji lovu što pada sa dijasporskog neba.

Drugim riječima, jedina korist posljednjeg rata je ta iseljena BiH. U njoj je mnogo onih što su merhametli duše, kapitalizam u njima još nije razvio sve prisutniji egoizam. Teško se radi, ali još lako izdvaja za rodbinu, prijatelje kojima je, tamo daleko, još teže. A šta bh. dijaspora dobija od svoje domovine? Tih dvije, tri milijarde dolara što preko banaka i u gotovom stižu najveća su ulaganju u zemlju u koju se sve manje vjeruje. Zahvaljujući političkim strukturama vruće veze Bosanaca i Hercegovaca sa otadžbinom polagano se hlade. Za koju godinu znatno će presušiti i dijasporska slavina.

Uz sve ovo, riječ kojom se izražava najdublja diskriminacija je – dijasporac. Posebno u ljetnim mjesecima kada stotine hiljada onih što ih srce još vuče posjećuju rodne krajeve. Tada današnja BiH pokazuje svoje pravo lice. Nostalgičari iz tuđine bivaju ismijavani, potcjenjivani. Očekuju ih zamke, zapreke. Počev od policijskih patrola, što ih proganjaju radarima za mjerenje brzina, do konobara, trgovaca, opštinskih ćata. O odnosu viših zvaničnika bolje je ne govoriti. Znam, ponekad i u medijima skužim da je ministar taj i taj primio nekog predstavnika iz nekakve svjetske, čini mi se, jednonacionalne bh. dijaspore. Uz dužno poštovanje prema tim usamljenim jahačima u borbi za veću povezanost domovine i nas vani, gotovo niko od mojih prijatelja-pobjegulja, kako nas u jednoj i jedinoj krste, ne osjeća šta im to postane bolje kada funkcioner dijasporac susretne nekoga iz svetog BH trijumvirata… Za koji dan ponovo će ka zavičaju krenuti kolone iz tuđine. Opet će se od Save do Neuma igrati ono sve bezdušnije – ko će koga k’o svoj svoga!

 

Source: OSLOBODJENJE/Author: Pavle Pavlovic

Share

About Author

admin