Mi živimo filmski

Još pod snažnim dojmom, prošlosedmičnih dešavanja u vezi sa nagrađenim filmom u Berlinu,  našeg oskarovca  Danisa Tanovića i prostrtog  tepiha od strane Nazifovih komšija,  koji su shvatili da je tako red, iako tepih bješe onaj kućni i nije onaj,  kakvim se šeću svjetske zvijezde, u tome i jeste posebnost ona naša, domaća.

Da na ovim prostorima život piše romane već davno je pokazao  film ‘Hanka’ snimljen, prema istinitom događaju koji se zbio u Busovači,  ubojstvo Hanke, lijepe Ciganke,koje  je u svojoj drami  opisao naš  poznati književnik Isak Samokovlija, i ovo je jedna od prvih ekranizacija na prostoru Bosne i Hercegovine. Iz života ljudi nastajale su priče a rijetke su završavale i  na filmskom platnu.

Tako, sjetimo se, prijeratnog filma „Kuduz“ čiji scenario je po stvarnim događajima, baška likovima, napisao naš istaknuti književnik, Abdulah Sidran a na platno prenio Ademir Kenović, režiser, priča je, što ne ostavlja ravnodušnim. Ono što je sigurno kuriozitet a nije zabilježeno, da glavni junak ove priče, onaj stvarni Kečo, bježeći iz zatvora u Foči početkom devedeset druge godine, priključuje se Armiji Republike Bosne i Hercegovine i pokazuje neopisivu hrabrost i borbenost za svoju domovinu. Imao sam priliku slušati svjedoka dešavanja, koji mi je ispričao da je toliko  bio vezan za svoju pastorku što se nije u potpunosti moglo pokazati ni na filmu, kada ju je, tada već odraslu djevojčicu, neprijateljski snajper pogodio u bašti nedaleko od kuće, Kečo je ne razmišljajući potrčao da je izvuče i bio pogođen. Kažu da su ispustili dušu, tu u bašči držeći se za ruke, kao otac i kći a nisu bili to.

Na ovim  prostorima, da li zbog čestih ratova ili jednostavno unutarnje posebnosti  ljudi,  u što hoću da vjerujem, često ne misleći o sebi, izlažu se raznim nedaćama da bi pomogli druge. Tako hrabrost mladog Srđana, Trebinjca, koji je od svojih sunarodnika i pripadnika iste vjere branio komšiju Bošnjaka i založio svoj život.

Ispričat ću i ovo, kako je u mom rodnom kraju u Buturović Polju, općina Konjic, Hrvatica, Blažević Katica, svima poznata kao Kaja, koja je do rata bila  žena prevoznik sa čamcem na Jablaničkom jezeru, u ljeto devedeset treće, pokazala nadljudsku hrabrost, i  brigu za ljude, koji su sasvim slučajno bili Bošnjaci ali njene komšije. Kaja je nosila hranu svojim komšijama Bošnjacima iz Gorice koji su bili zatočeni u logoru, preko puta njene kuće u Buturović polju, u Robnoj kući, banci i podrumu. Znam jer tu su bili moj rahmetli otac, moja majka, moj stariji brat sa ženom, moja starija sestra sa mužem, njihova djeca i mnogi rođaci i  komšije.

Kaja je životom  platila svoju nesebičnost i pažnju prema komšijama Bošnjacima. Ubijena je mučki od strane zaluđenih svojih sunarodnjaka, na stočnoj pijaci u Buturović polju a svjedoci kažu da je tom činu prisustvovao i njen brat Duje.

Ljudska dobrota u liku, humaniste, vrsnog hirurga, Prim. dr Alije Smajlović, rođenog Tešnjaka, koji je svoj radni vijek proveo  u Zenici, čovjeka, koji se u vihoru rata zaputio  pješke u Goražde,  sa jednim mojim dobrim prijateljem koji je porijeklom sa tih prostora. Liječio je Alija i spasavao ranjenike ali i porađao žene, sve za čovjeka. Na voloskim kolima je sa dobrim Goraždanima, prevozio rendgenski aparat kako bi mogao pristupiti veoma složenim operacijama.Doktor Alija je u svom radnom vijeku  jednostavno, živio Hipokratovu zakletvu, jer drugačije ne zna.

Dok ovo pišem, sjećam se i ne mogu zaboraviti glas radio- amatera, novinara, Zeničanina, pokojnog Viktora Šestana, koji je takođe otišao pješke u Goražde i iz opkoljenog  grada se javljao putem radia i prenosio javnosti ratna dešavanja na tom području.

Ispričat ću i splet okolnosti, gdje je prisustvo moje malenkosti, bilo u službi malog, običnog čovjeka, kakvim  i sebe vidim. Ratne devedest treće zadesio sam se u selu Tetovo nedaleko od Zenice kad su  grabežljivci i oni kojima ništa nije sveto do pohlepe, napali izvjesnog Pericu, čijeg se samo imena sjećam, domara područne osnovne škole, da ga opljačkaju po cijenu njegova i života  njegove porodice.

Tada sam priskočio u pomoć, samo čovjeku, i zajedno sa nekim njegovim i mojim poznanicima spasili ga nasilja. Potom, par mjeseci poslije  vraćajući se iz rodnog sela Gorice, pješke sam  od  Buturović polja  do  Zenice doveo ženu čije ni ime ne znam, sa troje maloljetne djece, što bi rekli jedno drugom do uha a najmlađe je imalo tek dvije godine. Sjećam se da je bila iz Stoca i da je pokušala povezati se sa svekrvom u Zenici u čemu je i uspjela.

Dok ovo pišem negdje u podsvjesti mi odzvanja, Bebek iz „Bijelog dugmeta“ sa onim čuvenim stihovima „ po meni se ništa neće zvati…pamtite me po pjesmama mojim..prijatelji bivši,  prijatelji budući“. Baš tako i želim završiti ovu priču, bez namjere da skrenem pažnju na sebe. Biću neizmjerno sretan a nebrojeno je primjera ljudske vrijednosti, hrabrosti i čovjekoljublja, koju su iskazali ljudi na ovim prostorima, da sutra opet neko kao Nazif danas, bude zabilježen, neko kao na primjer doktor iz Doboja koji je spasio Nazifovu ženu, za kojeg vele da je vrstan doktor i veliki čovjek. Bit ću sretan kada se budu prepričavale ljudske dobrote.

Jer  kako reče moj dragi pjesnik i usudit ću se reći zemljak, Stočanin, Mak Dizdar :„Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo, Ovdje se ne živi samo da bi se umiralo, Ovdje se ne umire da bi se živjelo”.

I ako još neka priča  sa ovih prostora stigne na filmsko platno, film neće stići u živote malih, običnih, nadasve časnih Bosanaca I Hercegovaca. Mi  ćemo i dalje  živjeti sa svojim sudbinama, kao Božijim određenjem, jer mi naprosto živimo filmski, možda cijenjeni kao statisti, nepravedno, jer glavne uloge, uvijek uzmu neki loši momci.

Source: buka.ba /Author: Said Steta