Umro je Ugo Čaves – socijalista XXI stoljeća

Sebe je vidio kao revolucionara i oslobodioca. Polarizovao je zapadni svijet i bio simbol nove ljevice u Latinskoj Americi. Ugo Čaves umro je od raka u 58. godini.

„Još uvijek smrdi na sumpor. Ovdje je juče bio đavo i govorio kao da je cijeli svijet njegov“, rekao je Čavez septembra 2006. govoreći na Generalnoj skupštini UN, misleći pritom na bivšeg američkog predsjednika Džordža V. Buša. Ugo Čaves je bio poznat po jakim riječima i metaforama. Njegovi polemički nastupi bili su prije svega usmjereni protiv SAD i „sjevernoameričkog imperijalizma.”

Boreći se protiv neokapitalizama on je osvojio srca birača u Venecueli i mnogih ljevičara širom svijeta. Kod nekih ljudi, Čaves je dostigao status spasitelja i medijske zvijezde, a on je to njegovao u svojoj televizijskoj emsiji. Nema sumnje da su mu takvo ponašanje i status politički koristili, ali bi bilo pogrešno proglasiti ga za čistog kalkulanta. Čaves je bio čovjek sa misijom, a borbena retorika bila je uvjerljiva – zahvaljujući njegovom porijeklu.

Čovjek iz naroda

Iako nije bio kaudilljo u užem smislu te riječi (na španskom, vojskovođa), Ugo Čavez spada u tradiciju tih harizmantičnih vođa pobunjenika koji su prije 200 godina, u vremenima ratova za nezavisnost, vladali velikim dijelovima Latinske Amerike. Kaudiljosi nigdje nisu tako dugo vladali kao po dolinama oko rijeke Orinoko. U tom kraju, 28. jula 1954. rođen je Ugo Čaves. Šest mjeseci suše, šest mjeseci kiše i velikih poplava, ostavljaju trag po ovom krajoliku i u ljudima koji tu žive. Divlja romantika prirode, surovost života, ratna prošlost, sve to čini identitet ljudi Venecuele i odslikava se u njihovim narodnim pjesmama.

Potekao iz učiteljske porodice, politikom je počeo da se bavi u svojim tridesetim, kao oficir venecuelanske vojske. Godine 1983. zajedno sa drugim oficirima, osnovao je „Bolivarijanski revolucionarni pokret 200“. Time je podsjetio na „Libertadora“, oslobodioca Simona Bolivara, koji je sjeverni dio Južne Amerike oslobodio od španskih kolonijalista, i čijim se sljedbenikom Čaves smatrao. Nezadovoljan politikom, koja očigledno nije bila vođena u interesu širokog dijela stanovništva, grupa oficira 1992. je organizovala državni udar. Puč protiv tadašnjeg predsjednika Karlosa Peresa nije uspio. Njegov nasljednik, Rafael Kaldera, pustio je Čavesa na slobodu, koji je dvije godine proveo u zatvoru. Čaves je zatim krenuo u potragu za političkim saveznicima u Latinskoj Americi. Godine 1996. da bi se kandidovao za izbore 1998., osnovao je stranku ljevice „Pokret za petu republiku“.

Predsjednik siromašnih

Prvo tretiran kao autsajder, Čaves je brzo postao popularan: svoje socijalističke ideje govorio je jezikom naroda, koji je ga je izabrao za svog predsjednika – velikom većinom. Odmah poslije inauguracije krenuo je u akciju: vlada je nacionalizovala ključne industrije, posebno naftni sektor.

Od prihoda su finansirani socijalni programi kojima je obezbijeđeno zdravstveno osigruanje za siromašne i osnovno obrazovanje za njihovu djecu. Potom je 2001. uslijedila agrarna reforma za revitalizaciju zapuštenog zemljišta. Pod državno vlasništvo stavljeno je oko pet miliona hektara zemlje i dato na korišćenje siromašnim ratarima i stočarima.

Simbol ljevice u Latinskoj Americi

Svojim radikalnim preokretom, napuštanjem neo-kapitalizma koji je u Latinskoj Americi od osamdesetih bio dominantni model, on je podstakao novu političku raspravu u tom dielu svijeta, kaže kolumbijski istoričar Andre Otalvaro. I zaista, i druge zemlje u regionu dobile su ljevičarske predsjednike. Međutim, pored toga što je stanovništvu Latinske Amerike donio novi ekonomski sistem, Ugo Čaves je bio i rodonačelnik njegovog novog zajedničkog identiteta, tako što ga je emocionalno ujedinio protiv hegemonijlne sile sjevernog potkontinenta. On je bio jedna od pokretačkih sila za stvaranje spoljnopolitičkih saveza CELAC, ALBA i UNASUR kao protivteže sjeveru.

Ideološka kolebanja

Mada Čaves nije imao ništa protiv da klasnom neprijatelju za američke dolare prodaje venecuelansku naftu, njegov antiamerički stav je sve više je bivao maničan. Na primjer: u zimu 2006-2007. siromašnim građanima SAD besplatno je dijelio naftu za grijanje. A kao šaljivi odgovor svom intimnom neprijatelju, Džordž V.Bušu na „osovinu zla”, Čaves je sa Lukašenkom i Ahmadinedžadom osnovao, “osovinu dobra”.

Međutim, s obzirom na govore u kojima je Čaves Izrael nazivao ubilačkom rukom sjevernoameričkog carstva, prijateljstvo sa Iranom bi moralo da se uzme ozbiljnije. Jevrejska zajednica u Venecueli osjeća se ugroženom zbog antisemitskih stavova pro-vladinih medija.

Čavesovo naslijeđe

Isto tako treba gledati i na Čavesov uspjeh u zemlji: tokom njegove vladavine, mnogi stanovnici Venecuele uspjeli su da se otrgnu iz krajnjeg siromaštva. Ipak, polovina stanovništva još uvijek spada u siromašne. Uprkos agrarnoj reformi, 70 odsto hrane se uvozi, a privreda se još uvek zasniva na nafti i zavisi od njene trenutne cijene na svjetskom tržištu.

Čaves nije ni blizu uspio da stavi pod kontrolu korupciju i organizovani kriminal. I što je možda još gore, od 1999. stopa ubistava u Venecueli se utrostručila. Ugo Čaves Rafael Frías je osnovao „socijalizam 21. vijeka“ i raširio ga po Latinskoj Americi. Tako harizmatične osobe se ne rađaju često. Uprkos svemu, Čaves će makar zbog toga ostati nezaboravan za mnoge svoje sunarodnike.

Source: DW/Diana Roščić/ Walter, Jan D.