Bosnia & Region — 28 November 2013

Bosanac je pripadnost bosanskoj naciji, a biti Bošnjak je pripadnost bošnjačkom narodu, koji je sastavnica (buduće) bosanske nacije.

Prijatelji iz ex-jugoslovenskog inozemstva zadnjih dana, nakon što su pratili svu hujdurmu u bosanskohercegovačkom društvu s popisom stanovništva u vezi, pišu mi učestala pisma i žele čuti pojašnjenja „iz prve ruke“. Iako revno prate politički, kulturni i ekonomski ambijent u ovoj kompliciranoj zemlji, teško uspijevaju razlučiti šta je to po srijedi: ko je u pravu, a ko nije; ko ima dobre za zajedničku budućnost, a ko loše namjere itd. Kada se to gleda iznutra, iz Bosne i Hercegovine, sve drugačije izgleda. Svaki pokušaj, svaki pokret, sve se svima nama čini opasnim, neodmjerenim, fatalnim… Razumljivo, koga su ratne zmije ujedale i demokratske gliste se plaši. Spolja to i nije tako strašno, jer na strašnije vijesti su navikli od nas. U prepisci sa rečenim prijateljima, morao sam mnogo toga objasniti, hvatajući i samoga sebe često u zamke nerazumijevanja, neinformisanosti i nesnalaženja u kompliciranom političkom sistemu države Bosne i Hercegovine. Ali, u odgovaranju sam krenuo nekim redoslijedom, kao na kontrolonom radu, nekada u školskoj klupi OŠ „Veljko Lukić Kurjak“ Grbavci, koju sam pohađao davnih osamdesetih (ta škola je poznata po tome da je 1995. godine bila sabirni centar za najmanje 1.500 srebreničkih civila, koji su nakon nekoliko sati mučenja strijeljani koju stotinu metara dalje i bagerima zatrpani u masovnu grobnicu, koja će početkom ovoga milenija biti otkopana i služiti kao jedan od ključnih dokaza u Hagu).

Neznanje ili mudrost

Dakle, pisao sam prvo ono što znam. A, ustvari, treba shvatiti da u zemlji Bosni i Hercegovini ništa nije onakvo kakvim se na prvi dojam čini. Tako da i ono što znate, nikada nemojte biti sigurni da je to baš tako. I obrnuto – ono što Bosanci kažu da ne znaju, ne mora značiti da zbilja ne znaju – ovdje ljudi kad kažu da ne znaju, drže da je to mudrost. Treba sakriti znanje, vele. I koliko god se trudili da im stavite u glavu, oni to neće: sa strane kada gledate, smatrate Bosanca glupim, a iznutra gledano Bosanac je mudar. I sve ostale društvene pojave, kada smo mi u pitanju takve su – imaju jednu inverziju, drugačiju sliku u ogledalu, pa nas valjda zato niko i ne konta. Upravo sa ovakvim tumačenjem pojasnio sam dio dilema svojih vrlih prijatelja, ali tek tada je počelo! Zar niste vi Bosanci? Naravno da smo Bosanci. Kada dolazimo u Novi Sad, u Beč, u Beograd ili Zagreb, za domaćine smo svi mi Bosanci: i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, ali i Romi, Slovenci, Italijani, zapravo svi koji živimo u Bosni i Hercegovni, smatraju se izvan BiH Bosancima. Šalim se, pa kažem, čak i Hercegovci se izvan BiH smatraju Bosancima. Otkuda ime naroda Bošnjak? Bošnjaci su povijesno ime za narod koji stotinama godina živi u Bosni i Hercegovini. U prošlom stoljeću, zbog gubljenja uticaja, koji je nestao sa povlačenjem i slabljenjem Otomanskog carstva, muslimani su izgubili političku i ekonomsku snagu, a uslovljeno time i mogućnost slobode i slobodnog izražavanja. Faktički, sve Jugoslavije koje su postojale nisu dopustile potpunu, odnosno bar dovoljnu realizaciju i formiranje nacionalnog bića Bošnjaka. Pričao mi je prijatelj kako su ga ismijali na hadžu, kada je osamdesetih godina putovao da hodočasti ovo mjesto: -Pitali su me kojem narodu pripadam. Rekao sam – ja sam Musliman. Oni su se počeli smijati. „Uredu, svi smo ovdje na hadžu muslimani. A kojem narodu pripadaš???“

Nacionalni pokret

Prva prilika koju su Bošnjaci kao narod dobili došla je u vrijeme kada je izbio krvavi rat 1992. godine, jedno teško i neprirodno stanje. Ili je krvavi rat izbio kako bi se spriječila ta prilika, ne znam – odnosno, nije tema ovoga teksta tumačenje tog povijesnog problema. Da se proces nacionalnog konstituiranja dešavao u drugačijim vremenima, on bi bio sveobuhvatan, temeljit i uspješan, a u konačnici bi imao jedan vjerovatno jak nacionalistički bunt, koji bi tragao za načinom nacionalnog teritorijalnog zaokruživanja – odnosno stvaranja nacionalne države Bošnjaka. To uživanje u svojoj posebnosti temeljilo bi se na ponosu stećcima na kojima je Bošnja(k)n sa mačem i sa rukom spremnom na mir, hvaljenjem savršenom baklavom, svojim rijekama, brdskim konjem, cukama kakve drugi nemaju itd… Bošnjaci bi ubijedili sebe da su narod koje je dragi Bog obdario ovozemaljskim rajem – Bosnom i Hercegovinom, zemljom ljepote i mira, suživota i nebeskih naroda, nebeskih građana…
Međutim, rat je doveo do toga da je nacionalni pokret bio slab, sipljiv i inferioran u odnosu na druge procese, ne mogavši da se poredi sa povijesno važnijim procesom poput odbrane i oslobađanja sela i gradova okupirane zemlje. To je dovelo do činjenice da se godinama dešava podvojenost bošnjačkog bića, koje nikada nije definisano i utemeljeno do kraja. Uzrok tome su prije svega lutanja bošnjačke intelektualne elite, koja je u vremenima kada je bila najviše potrebna kako bi odredila put, naivno nasjela na (ne znam čije) podmetanje da bošnjaštvo mora biti vezano isključivo za džamiju, odnosno za islam i da je etnička pripadnost religijski uvjetovana kategorija. Valjda je to bilo pod dominantnim uticajem socijalističkih vremena, kojih se bošnjački intelektualci nisu htjeli i nisu mogli osloboditi, prepuštajući ring bez borbe. Tako je bez pokušaja prepuštena utakmica, a samim tim i pobjeda (istina i poraz) upravo takvim tumačima i kreatorima budućnosti.

Lažna dilema

I evo, decenijama smo svjedoci kako se (bošnjački) intelektualci žele povući iz nacionalnih procesa. A intelekt mora djelovati. Kada su se jednom povukli iz jednih, oni su nastavili djelovati u drugim procesima, čime se stvarao raskol i sve veći jaz među Bošnjacima. Stoga danas imamo one koji (simplificirano, pojednostavljeno, odnosno povijesno imaginarno) tvrde da su Bosanci, i one koji tvrde da su Bošnjaci, pa tek onda Bosanci. Medijski prostor, političke platforme, kulturni i vjerski projekti, zadnjih mjeseci su u žižu dešavanja izbacili najglasnije među nama koji se ubiše dokazujući jedni drugima kako su jedno ili drugo i kako treba biti ovo, a ne ono. Pri tome, dvoji se između dvije stvari: da li si samo Bosanac, ili si pri tome Bošnjak iz Bosne, odnosno samim tim Bosanac-ali bez naglašavanja. Skoro da su ratne sjekire iskopane. I to ratuju oni koji se zaklinju da najviše vole Bosnu. Dilema Bosanac ili Bošnjak zaparavo i nije dilema, već stvar odluke. Prije svega ljudi iz mješanih brakova (ne znam ko je ovakav termin izmislio, ali mislim da nije najbolji) odabirom Bosanac, izbjegavaju svrstavanje na bilo koju stranu, očevu ili majčinu u porodici. Termin Bosanac je iznadnacionalni i iznadreligijski. Nisu rijetki oni koji smatraju da su djeca iz mješanih brakova najveći garant opstanka Bosne i Hercegovine. Nisam sklon tvrdnjama ni za ni protiv – to je stvar svačijega izbora, ali ima tu neke logike.

Agresivni ateizam

Ali i sloboda ima svoje granice. Biti slobodan ne znači da imaš pravo uzeti drugome slobodu. Ako se izjasniš kao Bosanac, a ne kao Bošnjak – zašto ne uživati u tome da si shvatio, ako jesi, ono što drugi navodno nisu. A ne druge omalovažavati, agresivno i sirovo, kako to ne priliči ni najsirovijim nacionalistima. Kada će bosanskohercegovački čovjek naučiti da može i da bi trebao poštivati izbor drugoga da se svrsta tamo gdje želi da se svrsta, ili da se uopće ne svrsta. Kod nas čak i oni koji se zaklinju da slobodno misle siluju one druge, jer zaboga ne misle “slobodno” kao oni. Kod nas je ateizam postao najagresivnija religija, a anacionalizam ima šanse da postane kategorija sa najviše nacionalizma u sebi, jer agresivno negira pravo da se ljudi osjećaju pripadnicima određene etničke grupe. Misliti slobodno i biti društveno angažiran, ne znači uzeti pravo drugome da misli i zauzima stavove, makar oni bili drastično suprotni od naših. A slobodni intelektualci se i trebaju razlikovati od zagriženih nacionalista po tome da svojim djelovanjem omogućavaju i uvažavaju prava drugih, čak i kada griješe, čak i kada su na strani koju intelektualac ne podržava, pa čak i kada su protiv njegovih temeljnih principa. Pravo na mišljenje, pravo na slobodu izražavanja, političko opredjeljenje, etnička pripadnost, vjersko opredjeljenje i jezik, prava su koja slobodan, neovisan, a samim tim iskren i pošten intelektualac ne bi trebao osporavati, vrijeđati ili omalovažavati. Možda živim u iluziji da je to moguće kada je BiH u pitanju, ali sam uvjeren da intelektualac mora tako djelovati i pokazati put drugima. Baš uvjeren… Ali ova agresivnost koju gledam razoružava sve moje argumentacije.

Šta dalje? Šta je sa ostalih Bosanaca? Često se čini se da je taj bunt u omladinskim grupama, u određenim pokretima u dijaspori, bespotrebno trošenje energije – zašto dokazivati i kome dokazivati da si Bosanac. Ako voliš svoju zemlju, ako imaš njen pasoš, ako poštuješ principe različitosti na kojima je zemlja utemeljena, ustvari ako se tako osjećaš, onda si Bosanac dibidus. Međutim, ko kaže da još veći Bosanac nisam recimo ja, ako kažem glasno da sam Bošnjak. Ili moj prijatelj Brane u Banja Luci, kao Srbin, odnosno prijateljica Ankica kao Hrvatica. Naprotiv, smijem garantovati svime na svijetu da je Ankica veća Bosanka od nas svih. Šta ćemo sada? Ustav Bosne i Hercegovine, podsjećam to je onaj Ustav u koji smo se devedesetih godina kleli jer nas je izvadio iz rata, tokom ratnih godina mu se nadali, radovali i proslavili – Ustav koji je osigurao cjelovitost Bosne i Hercegovine, neovisne države, članice Ujedinjenih naroda – e, taj Ustav je rekao da su konstitutivni narodi Bošnjaci, Srbi i Hrvati, te da se u zemlji BiH, sastavljenoj (a ne podijeljenoj) od dva entiteta, moraju poštivati prava ostalih. Ovdje je poglešno plasirana teza da ako odbiješ izjasniti se kao Bošnjak, odbijaš podržati korumpirane političare. Ta dva procesa nemaju veze-ukoliko si se izjasnio kao Bošnjak, kao Srbin, kao Hrvat ili kao Bosanac, možeš biti politički aktivan ili ne biti, to je stvar tvoga izbora, isto kao i odluka koga na izborima podržati.

Kukavičje jaje

Ovako pojednostavljen princip-sramota je biti Bošnjak, jer time podržavaš korumpiane političare, je kukavičje jaje. Korumpirani političari trebaju se skloniti principom uspješnog i neovisnog funkcioniranja bh. pravosudnog sistema.
Nažalost, dejtonski Ustav je zemlju BiH definirao kao jednu nakaradnu zemlju, teško održivu, nefunkcionalnu i na klimavim temeljima, ali ostavio nam je na našu kreativnost, da to sve mijenjamo i postavimo na dobre temelje. Da onako kako smo razvalili ovu zemlju, da je polako dižemo iz pepela. Svi Bosanci zajedno, i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, i ostali. I sam sam protiv ovakvoga Ustava, njega treba mijenjati, a Ustav mijenja politička snaga, a ne glasnost pojedinaca ili grupa – ne znači da ako svakoga dana na socijalnim mrežama grupe vrište i stvaraju zabunu, da su pune snage – naprotiv, to govori o programu i cilju koji žele postići.  Indikativno je da se iz Banja Luke, politički izuzetno jakoga centra, pokušava plasirati zbunjenost, potaknuti da se jedan narod izjašnjava drugačijim imenima – navodno iz nekoga prkosa, inata, „originalnog pristupa problemu“, motiviran svojim viđenjem stvari, kao Bošnjaci, Bosanci, Muslimani, Bošnjaci-muslimani itd. To je de facto dio jasne strategije dovršavanja, odnosno legaliziranja i legitimiranja etničkog čišćenja prostora Republike Srpske od onoga naroda koji se većinski izjašnjava kao Bošnjaci. A problem popisa u ovom entitetu se posebna priča, koja zahtijeva posebno i detaljnu elaboraciju.

Bošnjački narod, bosanska nacija

Ubjeđuju me Facebook prijatelji da će se izjašnjavajući kao Bosanci izboriti da Bosanci upravljaju zemljom i da će promijeniti Ustav. Već sam naveo poznatu činjenicu – politička snaga i volja naroda BiH može mijenjati Ustav. A drugo, biti Bosanac i biti Bošnjak, ne isključuju jedno drugo. Bosanac je pripadnost bosanskoj naciji, a biti Bošnjak je pripadnost bošnjačkom narodu, koji je sastavnica (buduće) bosanske nacije. Da ovdje razjasnimo, u Bosni i Hercegovini su u toku dva procesa – dovršavanja konstituisanja bošnjačkog naroda i početak procesa konstituisanja bosanske nacije. Tek kada prvi proces bude okončan, može se očekivati ozbiljnija realizacija drugoga procesa. Bosancima će se Srbi i Hrvati izjašnjavati kada budu sigurni da je ta zemlja sigurna, slobodna i jedina nihova domovina. Bošnjaci će se izjašnjavati onda kada budu sigurni da nije dovedeno u opasnost njihovo pravo da se izjašnjavaju slobodno i bez pritisaka kao Bošnjaci. A proces transformacije naroda u naciju trajat će još decenijama. Da bi on otpočeo, treba prvo konstituirati bošnjački narod. To je proces koji se ne može preskočiti, ma koliko to željeli.

Zašto bosanski, a ne bošnjački jezik

Učinilo mi se nakon ovih pojašnjenja da su prijatelji iz bivše nam zajedničke domovine, donekle shvatili suštinu problema sa kojima se nosimo u predpopisnim vremenima. Pitaju me zašto iz Banja Luke toliko napadaju odluku Bošnjaka da svoj jezik zovu bosanskim i zašto, ako smo već Bošnjaci, jezik ne zovemo bošnjačkim? Hm, kada ne poznaješ biće Bosne, onda ti se ovakvo pitanje čini logičnim, a u Bosni nije logično sve što je inače logično. Sve do početka prošloga stoljeća, a od davnoga Kulina-bana i njegove Povelje, napisane nekada u 12. stoljeću, jezik kojim se govorilo u Bosni zvao se bosanski. Taj jezik ima jedan od najstarijih rječnika, koji je 1631. godine objavio Muhamed Hevai Uskufi. Kako smo već konstatirali, zbog gubljenja političke snage, a jezik je politička kategorija, Bošnjaci su izgubili čak i pravo da svoj jezik zovu svojim imenom. Sve do devedesetih godina prošloga stoljeća zvali smo svoj jezik srpskim, hrvatskim ili pak srpsko-hrvatskim, ali nikako svojim – bosanskim. Zašto bismo sada izmišljali novo ime jeziku koji je stariji od velikog broja drugih jezika i koji nosi to ime najmanje osam stoljeća – je li možda zbog Dodika i onih koji ne kontaju, ili ne žele da kontaju.

Kažu, moji inozemni prijatelji, nisu to znali. Da, nije ni čudo, to većina nas ovdje u Bosni, još uvijek ne zna. Ili pak neće. To je već stvar mentaliteta. Isto kao što ne zna da je ćirilica bosansko pismo. A ne samo srpsko. A ne ni hrvatsko, kako to pokušavaju da nam ukradu i podmetnu, prisvajajući bosančicu na stećcima u Heregovini zadnjih nekoliko godina, a onda kada u Vukovaru bukvalno polupaju svaki pomen ćirilice, ušute se i ni pisnuti ne smiju, jer ne misle oni baš da zbilja ćirilica jeste hrvatsko pismo, ali žele svaku vrijednost koju imamo, nekako prisvojiti, oteti, proglasiti svojom. Najposlije kao i pasmine pasa, konja, vrste hrane… A zašto i ne prisvojiti, kada mi tu vrijednost ne shvatamo i ne prihvatamo. I sami uništavamo ćirilične natpise, odričići ih se i pripisujući ih isključivo kulturi Srba. Bosanska ćirilica je baština svih naroda koji žive na području Bosne i Hercegovine, pa i Hrvata, pa i Srba, pa i Bošnjaka, a naravno i svih ostalih.

Kotlina dovoljna sama sebi

A zašto je važan taj popis stanovništva? Ovisno odakle gledaš. Što bi rekao drug Krleža, ako gledaš sa Istoka, Srbija je na Zapadu!!! Tako je i sa ovim popisom. Ako gledaš iz Sarajeva, popis je važan jer će pokazati socijalnu sliku, mogućnosti i buduća odmjeravanja snaga, ali neće bogzna šta promijeniti, jer je Sarajevo većinski bošnjačko, a izvan Sarajeva bogzna i ne seže politički interes – ova kotlina je dovoljna sama sebi. Ako gledate iz Banja Luke popis također neće bogzna šta promijeniti, Republika Srpska je etnički skoro čista i neće biti potresa. A čemu onda pravljenje zabune kod Bošnjaka – pa uvijek je bolje da se napravi zabuna i iskaže zvanično manji broj Bošnjaka i Hrvata, jer će se onda moći govoriti o „nacionalnoj državi Republici Srpskoj“ te forsirati inicijative i spremati odluke o odcjepljenju. Gledano iz Mostara, popis je problematičan, jer će pokazati da je BiH skoro ostala bez Hrvata.

Gledano sa pozicije Bošnjaka iz Republike Srpske, popis će biti najbolji indikator razmjera etničkog čišćenja i pokazat će stvarnu poziciju bošnjačkog naroda u ovom dijelu BiH kao povijesnog gubitnika. Sistem popisivanja je postavljen tako da Bošnjaci u iseljeništvu (njih je skoro jedan milion) neće biti smatrani aktivnim stanovništvom BiH niti će značajnije uticati na konačne odluke u zemlji. Ali će, ukoliko se popišu, jasno moći uticati na politiku prema dijaspori. Primjerice, do danas smo imali jaka osporavanja formiranja ministarstva dijaspore BiH upravo iz Banja Luke, jer je BH dijaspora mahom bošnjačka i njeno okupljanje, konsolidiranje i djelovanje, bilo bi takva snaga prije svega na međunarodnom jačanju BiH, kakvu niko ne bi mogao pobijediti. A jačanje Bosne i Hercegovine smanjuje mogućnost odcjepljenja Republike Srpske. I to je to. Zato je Banja Luka i protiv Bosne, i bosanskog jezika, i Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda u BiH, kojem je najviše stalo do BiH (od svih konstitutivnih).

Krajišnik kao Snjeguljica

Porazno je da se nakon teškog genocida koji se desio Bošnjacima ovaj narod nema pravo da slobodno, mirno  i uz pomoć (brojnim nepismenim) provede bar popis, prema osjećaju,  pripadnosti itd. Ali, ništa to nije novo u zemlji u kojoj još uvijek nije proveden Aneks Sedam Dejtonskog mirovnog sporazuma – povratak izbjeglica – niti će ikada biti proveden. Njegovu realizaciju sprječavaju oni koji se zaklinju u Dejtonski Ustav i koji javno i besramno uništavaju zemlju koja im daje plaću u parlamentima ili vladama. Zemlji u kojoj vlada segregacija, djeca ne idu u školu jer im se ne omogućava pohađanje nastave na maternjem-bosanskom jeziku… U Republici Srpskoj javno se i temeljito priprema proces odcjepljenja. Taj entitet je usvojio zakon o katastru koji će paralelno sa rezultatima genocida, koji će biti ozvaničeni ovim popisom, u narednim godinama stvoriti sve preduslove za odvajanje Republike Srpske. Na popisu ćemo trebati odgovoriti na pitanje entitetskog državljanstva i time dati vjetar u jedra separatističkim težnjama. Kakav mrak vlada u Republici Srpskoj govore medijski napisi koje smo ovih dana čitali o ratnom zločincu Momčilu Krajišniku – on je zaprepastio sve svojim mirovnim stavovima. Ne zato što su oni univerzalni antiratni, već zato što je društvo u Republici Srpskoj toliko kontaminirano mržnjom da su ratni zločinci iz devedesetih za prosječnog sljedbenika Milorada Dodika, valjda postali bezazleni kao Sneguljica, u poznatoj priči. Sa pozicije Republike Srpske odabir da li ćeš se izjasniti kao Bošnjak ili Bosanac, sasvim je deplasirana dilema, jer mnogo je ozbiljnijih pitanja. Popis je proces u kojem bi Bošnjaci mogli ostati bez svoje budućnosti, pa čak i bez skoro pola svoje Domovine. Nažalost, dušebrižnici se bave irelevantnim pitanjima, političkim pozicijama, personalnim rješenjima, deklarisanjima ove ili one vrste, a stvarni život prolazi pored nas – godine smo potrošili a da nismo dokumentovali ratne zločine i zločince, procese etničkog čišćenja itd. Sada smo svjedoci da se proces zaokružuje i niko nam neće biti kriv. Imamo hiljade nezaposlenih akademski obrazovanih mladih ljudi, sa dobrom šansom da nikada i ne počnu raditi svoj posao u ovoj zemlji. Oni su mogli biti stavljeni u funkciju da dokumentuju, pišu, istražuju… Ali nisu. Zato smo sami sebi krivi. Republika Srpska je već problem koji i svijet želi riješiti mirnim putem-a to znači, linijom manjega otpora, a to znači popuštanjem pred njihovim zahtjevima. U toj činjenici leže sva objašnjenja važnosti narednoga popisa.

Ne može svanuti prije zore

Ali, trebamo ih umjeti čitati i locirati svoju poziciju i ulogu u svakoj od tih priča. Ali da se vratimo mi onoj predpopisnoj sapunici, šta li smo da prostiš, Bosanci i(li) Bošnjaci?

Gledano iz pozicije Bosanaca (onih koji će se na popisu tako izjasniti) – popis je šansa da se „prebrojimo“, ali će to prebrojavanje pokazati da je ta kategorija iako glasna, ipak malobrojna da bi napravila bilo kakve ozbiljnije promjene na društvenoj sceni Bosne i Hercegovine, jer nužnost odvijanja povijesnih procesa u određenim narodima je neumitna – na žalost, ili pak na sreću, ne može svanuti prije zore niti se može desiti da će se na popisu Bosancima izjasniti dvotrećinska većina, što bi mogla biti pretpostavka da se mijenja Ustav zemlje. Stoga je insistiranje „slobodnomislećih“ grupa da se umjesto Bošnjacima trebamo izjasniti Bosancima, čisto rasipanje snage – ali to je njihov izbor i treba ga uvažavati. Najposlije, zašto bi u ovom vremenu slobode i demokratije trebalo uticati na druge da budu ovo ili ono. Neka svako od nas odluči ko je i što je, kako želi da ga se zove i smatra. Jer, u konačnici, trebao bi biti cilj nas svih da ova zemlja bude zemlja slobode i mogućnosti izbora.

Autor: Mehmed Pargan

Share

About Author

admin