BMG — 25 July 2013

Stvarno, ne znam u čemu je frka sa onim što Emir Suljagić govori? Šta je to sporno u njegovim izjavama? Da vidimo:

Izjava broj 1.
Kaže Emir: “RS zauzimajući 49% teritorije BiH predstavlja okupiranu zonu”. I? Šta je tu sporno? Kada se skonta, RS je prvo tenkovima okupirala 72% teritorije BiH, a 2,5 mmiliona stanovnika sabila u enklave i teritorijalna geta na preostalih 28% teritorije. Zatim je 72% teritorije proglasila isključivo srpskom, a onih 28% neprijateljskom. A onda se to nazovi “srpsko” svelo na 49% i na brzinu zaledilo (i ostalo zaleđeno i mentalno i kulturno i politički) kao RS, ne bili se BH rat završio prije sljedećih američkih izbora. Sada se to volšebno naziva “srpskim” i “srpskom” iako svi znamo da je to srpsko koliko i muslimansko/bošnjačko i hrvatsko i bosansko-hercegovačko i svakoga onga ko živi u BiH i u svakom njezinom dijelu.
Ova Emirova izjava jedino može biti sporna za one:
  • koji likuju nad genocidom i etničkim čišćenje;
  • koji u posljednjem ratu vide neku tamo imaginarnu osvetu za onaj rat prije (i tako dalje u mitološki nedogled);
  • koji smatraju da su Srbi i srpski vlastodršci u BiH sa pravom “de facto” prisvojili polovinu teritorije BiH i sada je baštine kao dejtonsku đedovinu (zavjetovanu još na Kosovu);
  • koji su sretni što se rat pauzirao opstankom etnički očišćene RS;
  • koji priželjkuju nezavisnu RS ili je smatraju posebnom “državom” u odnosu na BiH ili ostatak BiH;
  • koji su uspiješno zaboravili antifašističku borbu i antifašizam druge Jugoslavije;
  • za one koji su doživjeli kompletnu amneziju i uspiješno, glasno ili tiho, zaboravili na svoje predratne živote, komšije i prijatelje, a najednom se prisjetili svog mitološko-plemenskog porijekla, mučeništva i poslanja.
Izjava broj 2
Kukaju kako je Emir uporedio RS s Vermahtom. I? Da vidimo šta TU tek ima sporno? Kada se malo zakopa po faktima i kada ih se dobro izvaže, vidi se da su vlastodršci RS armadom nasljeđenom od JNA i tenkovima zauzeli 72% teritorije, gurnuvši u “časnu” vojničku pogibiju na hiljada Srba. A onda su na toj teritoriji provodili organizovani kriminalni i istrebljivački teror nad nesrbima u kojem je na toj nazovi “srpskoj” teritoriji po logorima i stratištima, i u svojim kućama ubijeno najmanje 40,000 civila i nesrpskog/nepravoslavnog i mješovitog etničkog porijekla, a protjerano oko 1 milion (poređenja radi u proteklom ratu je ubijeno oko 10 do 11 puta manje civila srpske nacionalnosti). Donošeni su rasistički propisi kao onaj zakon o raspolaganju “napuštenom” imovinom ili odluka o označavanju nesrpskih kuća i slične gluposti. Lov na nezaštićenog nesrbina/nesrpkinju i njihovu imovinu je mogao početi za sve koji su bili raspoloženi, a njih je bilo i takvi su imali podršku vlasti RS i zvaničnog Beograda i samog ideološkog koncepta zvanog “RS” i “krnja Jugoslavije” kako neki nazivaju nešto što podsjeća na veliku Srbiju. Bilo je i mnogo onih koji nisu bili raspoloženi za to, i onih koji su rat započeli sa petokrakom a završili ga sa kokardom, a tako zbunjenima i nastrašenima nije im bilo ni do jednog ni do drugog. Bio je i manji broj onih koji su aktivno štitili svoje komšije i prijatelje nesrbe, ali oni su prozivani budalama, izdajnicima i slalo ih se na ratišta sa ostalim jadnicima sa nadom da se neće vratiti. No idemo dalje. Rušene su nepravoslavne bogomolje i ubijani njihovi sveštenici. Upadano je u radnje i butike nesrba. Pretresane i pljačkane su kuće, radnje i stanovi bogatijih i viđenijih nesrba, a oni nestajali bez traga. Sa poslova su otpuštani nesrbi, i ako se nisu uspijeli sakriti ili pobjeći iz nazovi “srpske” teritorije bili su (u najboljem slučaju) angažovani u radnoj obavezi kao robovska radna snaga za najprljavije i najteže poslove. Stvaraoci RS poput Brđanina, Krajišnika, Mladića, Karadžića, Guge Lazarevića i Vukića su se utrkivali ko će dati monstruozniju i rasističniju izjavu ili gestu te tako zasjeniti najgore naciste i ustaše iz 2. svjestkog rata. A kada se to nazovi “srpsko” 72% svelo na 49%, niko se nije sjetio da razmontira i etno-fašizam elita i sve njegove posljedice. RS je jedva natjerana da vrati imovinu, za šta joj je trebalo 6 do 7 godina. Dok im je za oduzimanje i realokaciju tuđe imovine trebalo manje od godine. Vlasti RS nikada nisu natjerane da zapošljavaju prema nacionalnom paritetu iz 1991. i da svoj javni, ekonomski i politički prostor oslobode za sve povratnike i nesrbe, a ne samo za multinacionalne ikebane. RS nikada nije otvarala svoja predstavništa u skandinavskim zemljama, ne bili ojačala saradnju i povratak nesrba u RS, već ih otvara kako bi lobirala za svoju buduću nezavisnost zasnovanu na genocidu. Niti je do kraja ukinula sve rasističke, neonacističke, četničke i diskriminatorske simbole u javnom prostoru – od samog naziva RS do naziva ulica. Vlasti i istražni organi u RS su poslije rata prikrivali zločine, premještali grobnice, uništavali dokaze i predmete ubistava nesrba, zastrašivali povratnike i svjedoke. Sudovi, opštine, katastri i gruntovnice u RS su nekim čudom gubile predmete nasljedstva, zemljišnje evidencije, listine, manipulisali adresama i potvrdama o prebivalištu i boravištu, ozakonjivali falsifikate i prepravljene podatke, rješenja i ugovore. Sudovi su volšebno zaključivali da umrle osobe koje su decenijama živjele u svojim stanovima i kućama i plaćali račune, najednom nemaju ama baš nikakve imovine i prava u nasljedstvo. Vlasti i elita u RS su na kraju rata bile jednako daleko od katarze i priznavanja krivice za rat i genocid, kao što su i danas. U jednom slučaju povrata stanarskog prava, voditelj postupka u opštini je, uprkos izjavi svjedoka (nazvaćemo ga komšija Anes) da je moj drugar živio u stanu poslije smrti svoje bake, priznao stav ratnog uzurpatora tog stana da taj moj drugar nikada nije živio u tom stanu, a krunski argument je bio taj da svjedok (komšija Anes) nije bio u mogućnosti da se lično uvjeri da li je moj drug živio u tom stanu ili ne – A PAZITE ZAŠTO: jer u tom ratnom periodu svjedok (Anes) nije smio izlaziti vani iz svog stana kao osoba nesrpske nacionalnosti !!! (evo gledam odluku svojim očima i citiram, a ne vjerujem). Sličnih pravosudnih i administrativnih diskriminatornih i rasističkih malverzacija ima koliko hoćete, ali ova je, priznaćete, poslastica. Vlasti RS su kako tako i mogli istrpiti individualni, privatni, depolitizovani, imovinski povratak, ali su oštro napadali i onemogućavali svaki simboličan, kolektivni, javni i politički povratak. To najslikovitije pokazuje slučaj dva polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhadije 2001. i 2002. godine. Tada su vlasti i elita RS, koristivši se uličnim kriminalcima, radikalima i napaljenima klincima i obuzdavajući policiju, uspješno izazvali mrzilačke i rasističke nerede i nasilje (pa i smrt), čime je poslana jasna poruka svima: “nema povratka i tačka”. Vlasti RS i dalje sponzorišu i mentorišu svaku radikalnu nacionalističku budalu kada im zatreba da pošalju jasnu poruku da nesrbi nisu poželjni kao ravnopravni i jednaki u javnom, medijskom i političkom prostoru RS. S druge strane, ne prestaju medijski i kafkijanski pritisci vlasti RS na građanske i političke inicijative i građane koji žele da se ostvari povratak nesrba i u javni i politički prostor sredina u kojima su živjeli prije rata i tako ostvare uskraćena im građanska i politička prava kod svojih kuća. Prijave, saslušanja, poništenja prebivališta, krivične prijave, itd – sve je činjeno i sve se čini da se onemogući politički povratak protjeranih i da se odbrani, legalizira i legitimizira genocid i etničko čišćenje, a “omiljene” fraze su: “humano preseljavanje”, ili “razmjena stanovništva”, ili “spontane migracije”, ili “i oni su nas tada i tad ili tu i tu, tako da smo sada kvita”, ili ono dejtonsko “šta je bilo bilo, sad je sad”, ili “antidejtonske aktivnosti”, ili “prognana dijaspora” itd.
Zar to nije nepobijeđeni vermahtovski fašizam, per se? Zar se ne zna kako se može pobijediti fašizam u ovom stadiju razvoja – treba li TO izreći naglas!?!
Emir je jedino pogriješio što je RS usporedio sa onim istorijskim Vermahtom, a ispravnije bi bilo da je rekao da je RS bio i ostao mali vermaht ili vermaht u malom … Ups evo i ja rekoh … sada će Željkica složiti prijavu i protiv mene… e jbga …
Ako neko zna za još kakvu “spornu” Emirovu izjavu, neka mi javi, pa da vidimo ima li tu šta sporno!!!

U Banjoj Luci, 17.07.2013. godine

Srđan Šušnica Šule

POST SCRIPTUM:
Someone said: “apologija Suljagićevih izjava nikome ništa dobroga neće donijeti… podrška izjavama je podrška radikalizaciji političkih sukoba.”
Pogrešan pogled na politički sukob i radikalizam u BiH, pogled koji je duboko utisnut u osnovne ideološke matrice u RS. Kako se može dodatno radikalizovati nešto što je već u glavama mnogih i u političkim izjavama i aktima elite RS do koske radikalizovano??? Da li se imenovanje ulica, poslije korištenja imena četničkih kolaboracionista može još više radikalizovati? Možda jednu ulicu treba nazvati ulica Adolfa Hitlera? Da li se naziv Republika Srpska može još više radikalizovati? Nazvati je Republika Isključivo Srpska ili Republika NajSrpska? Ako su Emirove izjave radikalne, da li su onda nešto manje radikalne izjave i akti političara u RS, ili njihovih sekundarnih ešalona, kao što su Rajko Vasić ili lideri boračke organizacije u RS. Da li je radikalizam negiranje genocida i države Bosne i Hercegovine, da li je radikalizam, izjave i akti kojima se, u bliskoj budućnosti, tiho i poluglasno priprema otcjepljenje RS od BiH, tj. kada se steknu međunarodni uslovi kako ovdašnji lideri vole da kažu? Treba ovdje uključiti i mozak i sjećanja, ali i pokušati stvari pogledati iz raznih uglova.
Sve je već radikalizovano da ne može više, samo je taj politički sukob o kojem se priča ustvari zamrznuti rat. A zamrznut je jer jedna ideologija i politika nije doživjela bezuslovnu kapitulaciju i nažalost još životari u glavama i srcima i ustavima i zakonima, granicama i simbolima. A sada kada neko ko je protjeran traži povratak svoj i protjeranih građana u politički forum svojih sredina, kako bi se prevazišle posljedice genocida i započeli procesi reforme anomalija i nelogičnosti dejtona, sada to najednom ispada “radikalizacija političkih sukoba”.
Ideološka matrica koja se u RS posljednjih 7-8 godina bjesomučno reproducirala gotovo na svim nivoima javnog i političkog, uspijela je ubijediti veliku većinu građana u RS, da je RS normalna tvorevina koja se ne razlikuje od recimo nekadašnje SAP Kosovo ili čak od SR BiH, da je ona nastala isključivo željom Srba iz BiH i da u takvoj, njeni “građani” imaju pravo na samo/opredjeljenje!?! Naizgled ova matrica, mnoge “građane u RS” uljuljkuje da su ove težnje Ok, da je sve to normalno, lepršavo, kul, a ustvari ne može biti tragičnije nego što zvuči. RS nije tvorevina koja je nastala na oslobađanju od tiranije, već suprotno. Njeni “građani” nisu u stanju praktikovati samo/opredjeljenje, jer u stvari, oni i nisu politički građani, politički subjekti sa punim građanskim i demokratskim prerogativima. Oni su prije svega Srbi, tj. pripadnici naroda, jer etnicizirani entitet i elita kojima pripadaju i kojima se predaju, neprepoznaju i nepriznaju samostalnog i slobodnog političkog subjekta tzv. građanina koji nije Srbin, a koji bi nosio neki politički kapacitet. Ono što se dešava Emiru i drugim građanskim aktivistima, zorno to pokazuje. Negrađanski/narodnjački potencijal “građana” u RS se primjećuje i u stavovima većine u RS prema onim političkim subjektima koji ideologiju i politiku etničkog čišćenja i homogeniziranja nazivaju pravim imenom: genocidom. To se vidi i u stavovima prema čisto građanskim pozicijama da svi ljudi u BiH, bez obzira gdje živjeli, trebaju da imaju jednak i ravnopravan građanski status i prava a ne da ih se tretira kao da žive u dvije odvojene i suprostavljene države ili narodnjačka pokreta, na šta RS najviše i liči. To se vidi i u stavovima ljudi i elite u RS prema građanskim opcijama koje zagovaraju malo više funkcionalne centralizacije u BiH kako bi ova zemlja počela da funkcioniše i ispunjava svoje međunarodne obaveze kao svaka normalna evropska zemlja (od ovih pozicija ljudima u RS se priviđaju unitaristi iako mnogi ne znaju šta znači ni jedno ni drugo, ali eto čuli su na BIG-u).
Nažalost, ideološki konstrukt RS kao očišćene etničke tvorevine ne poznaje političkog građanina, već pripadnika naroda koji ima samo jedan potencijal i smjer: etnocentričnu radikalizaciju, ekskluzivizam i nasilje. Vrlo je slično i u ostatku BiH, samo se pripadnici naroda u BiH razlikuju po snazi tog narodnjačkog potencijala i snazi istinskog građanskog otpora tom potencijalu. Može se komotno reći da su politika i vojna premoć 90-tih učinili da elita u RS danas može da stvara sliku da Srbi imaju najsnažniji narodnjački potencijal u BiH i da se ta predstava o snazi vrlo lako prihvata ne samo od Srba, već i od drugih naroda u BiH. Varka je uspjela, iako je daleko od realnosti.
Zato je i moguće da se svaki pokušaj reformacije etnocentričnog dejtona, baš u RS najviše smatraju radikalizacijom i zveckanjem ratom. Ne samo zato što ukidanje dejtona podrazumjeva diskvalifikaciju svih ratnih stečevina, a najveća ratna stečevina je RS. Već i zato što ukidanje dejtona znači oduzimanje i stvarnih i lažnih narodnjačkih potencijala i pripadnicima naroda i njihovim elitama, a bez kojih entiteti i RS ne mogu da opstanu. S druge strane veliki je problem što srpska elita u BiH nije za ovih 20 godina, uspijela ili htjela pronaći neki drugi format kolektivnog potencijala i postojanja.
U priči o radikalizaciji nečega što je u svojo egzistenciji već snažno radikalizovano, često se obrću teze. Kada se neki pokret ili ideja suprostave radikalnom ekskluzivizmu ili fašizmu jednih, obično se taj radikalni ekskluzivitet ili fašizam brani na taj način da tu drugu ideju proglašava radikalnom i prišiva joj razne fundamentalističke i zavjereničke etikete. To je radio i njemački nacizam prema komunistima i socijalistima, ali i jevrejima. To radi i elita u RS prišivajući onima koji se suprostavljaju dejtonu i nacionalističkom ekskluzivizmu u RS, epitete terorista, muslimanskih fundamentalista, balija, radikala itd. To je ustvari i jedina i osnovna funkcija Dževada Galijaševića. Obično, takvi radikalni režimi, pokušavaju svojim aktima isprovocirati i pritiskati otporaške pokrete i ideje da oni postanu militantniji i radikalniji i da počnu raditi mimo zakonskih procedura. To radi i vrhuška u RS prema koaliciji 1. mart i drugim aktivistima. Ovo obrtanje teza o tome ko je ustvari radikalan, a ko se pokušava oduprijeti radikalizmu na podlozi građanskih, demokratskih ili drugih kritrerija i principa (a to koalicija 1. mart i drugi građanski aktivisti u BiH samo i rade), jako pomaže tiranima. Nema ništa demokratičnije i građanskije od toga i ništa radikalno u tome, da se tiraniji javno kaže da je tiranija, a nacionalnom ekskluzivizmu koji je nastao u krvi i uvijek teži etnocentrizmu i krvi da je fašizam ili nacizam… to je uvijek početak kraja jednog takvog režima, u ovom slučaju dejtonskog.
E sada što se tiče političkog sukoba (ili ti rata) koji je zamrznut, njega je Dodikova klika svojim radikalnim izjavama i potezima već počela polako odmrzavati još 2009. godine. I sada kada je prilično dogurala cara do duvara, i politički i finansijski, sada im se žuri. Klika ne zna šta bi dalje, pa bi voljeli da neko drugi, iskačući iz zakonskih i institucionalnih procedura, naglo odmrzne taj sukob do kraja, ne bili taj neko bio kriv za ono što bi eventualno usljedilo. Idealno bi im bilo kada bi koalicija 1. mart ili neki drugi aktivista, izašao iz institucionalne i medijske borbe (kao onaj ludak što je pucao na američku ambasadu), pa da to bude razlog zbog kojeg bi se krenulo u neki referendum ili dekleraciju o nezavisnosti.
A kockice za to se već slažu, i to na onu prvobitnu krvavu gomilu na kojoj je nastala RS. Najnovija kockica te gomile je i “dekleracija o karakteru proteklog rata kao građanskog i vjerskog”, koju su lideri boraca RS uputili Domu naroda RS. Ta deklaracija djeluje gotovo kao parodijski predgovor Hantigtonovom “Sukobu civilizacija”, izjednačava političko i vjersko/kulturno i opravdava sva zlodjela i prljavi agresorski rat koji je vodila do zuba naoružana, beogradska, paljanska i kninska vrhuška. Taj rat za elitu u RS danas i nije bio pravi rat, već kulturno-politički referendum u kojem su granate bile glasački listići a rovovi i opkoljeni gradovi glasačke kutije. Referendumsko pitanje je ostalo isto kao i danas, hoćemo li braćo i sestre da imamo svoju banovinu, slobodnu od pustog turskog. Naravno više “listića” u “kutije” su (u)bacili Srbi i prema tome referndum je uspio. Možda će na ovu Pantelijinu dekleraciju, elita nabaciti još jednu, npr. “dekleraciju o karakteru izlaska nesrba sa slobodne teritorije RS”. Ustvari, da je nacistička njemačka preživjela vjerovatno bi i oni donosili slične deklaracije, npr. “dekleraciju o karakteru iseljavanja Jevreja iz rajha”. Da nije komično bilo bi prestrašno, čime se ovi tirani bave.
Naravno uvijek postoji i ta razlika u senzibilitetu prema etnocentričnom radikalizmu i u poimanju političkog sukoba i rata. Većina građana ultimativnom radikalizacijom smatra rat, te je vrlo prisutna ta logika “dobro je dok se ne puca”. Međutim, kada izbije ratni ili oružani sukob bilo kojeg inteziteta onda logika nenasilnog političkkog sukoba u okviru koje se definiše radikalizam prestaje da funkcioniše i nastupa nova logika, logika rata, a pojam radikalizma dobija sasvim nove obrise. Bojati se rata bi trebalo biti isto što i bojati se fašizma, ali u realnosti ljudi češće pristaju na fašizam, nego na rat. Što tiši i perfidniji fašizam to glasniji strah od rata. RS je tihi fašizam i kao takva je ultimativno radikalna, a politički sukob/konflikt/rat u kojem će ona nestati će za mene kao slobodnog političkog građanina a ne pripadnika naroda, biti oslobodilački. Znam da svaki oružani sukob i rat donosi (i odnosi) prljavštinu, ali i to je bolje nego gledati kako se u RS od te staroratne i genocidne prljavštine i laži prave kvazidržavna istorija i mitovi. Nažalost izgleda da druge varijante nema, jer bahate političke budale i tirani u RS ne znaju drugi jezik… Samo mislim da Emir i ekipa ne trebaju da započinju taj rat, ima onih koji će dati pravi povod…
I šta sada sa RS i njenim ideološkim konstruktom. Niti u BiH, niti van BiH? Je li to remi? U politici remi ne postoji jer niko ne može zaklopiti šahovsku tablu. Da li se ideološki konstrukt u kojima Srbi žive u BiH može promijeniti i kako? Danas, sada, ovdje – mislim da se ne može promjeniti mirnim putem. Da li je primjena sile na različitim nivoima, pa i one oružane, rješenje? Nažalost, jeste ako neko želi da bar svoje unuke vidi kako se rađaju i žive u normalnoj zemlji.
No, to je samo moje skromno mišljenje, mišljenje jednog postkolonijalnog subjekta u nedoživljenoj postmoderni …
U Banjoj Luci, 25.07.2013. godine
Srđan Šušnica Šule
Nesporni plakat kojima su ultra-nacionalističke grupice obljepljivale pojedine gradove u RS na dan obilježavanja Srebreničkog genocida, prije 5-6 godina
Nesporni stiker ultra-nacionalističkih grupica u RS, kojima se obljepljuju gradovi u RS u posljednjih 5-6 godina

Share

About Author

admin