Bosnia & Region Featured — 02 May 2013

Sudski epilog u slučaju Budimir dat će odgovor na pitanje jesmo li spremni na demokratski iskorak ili smo u okovima prošlosti.

Hapšenje političkog lidera, pogotovo osobe koja obavlja jednu od najvažnijih uloga u sistemu vlasti jedne države, u javnosti je oduvijek, bez obzira na karakter vlasti, figuriralo kao prvorazredno iznenađenje.

Istina, za demokratsko društvo, koje je proklamiralo princip prema kojem niko ne može biti iznad zakona, takav čin dođe kao puno manje nego što je to slučaj u totalitarnim sistemima, u kojem pojedinci koji obavljaju političke funkcije, bez obzira na zakonske odredbe, predstavljaju samu vlast, kojoj ni u zadnjoj primisli ne može biti da samu sebe hapsi.

No, kako je Bosna i Hercegovina u jednom specifičnom stanju tranzicije između jednog sistema u drugi, događaji poput hapšenja Živka Budimira, predsjednika Federacije BiH, više su od iznenađenja. Njegovo hapšenje nas, zapravo, dovodi u dilemu: otvaramo li, konačno, novu stranicu povijesti, riješeni da nezakonitostima konačno stanemo ukraj ili je u pitanju recidiv „ranijih navika“, uhodani način na koji se završavaju međusobni politički obračuni. Takve vrste dilema se vidno osjećaju u političkim krugovima, kao i u samoj javnosti.

Sukob interesa

Borba protiv korupcije, odnosno zloupotrebe položaja, jeste društveno zlo o kojem se u javnosti godinama sve više govori, ali bez posebnih rezultata, koji bi ukazivali na efikasniji pristup rješavanju problema.

Nekonstruktivna atmosfera mogla se osjetiti i prije petnaestak dana u skupštinskim klupama BiH, kada su se na tapetu našle izmjene Zakona o sukobu interesa u bh. institucijama.

Činjenica da je u jednoj polovini države „pomilovano“ preko stotinu stanovnika zatvora, dok je u drugom dijelu takvu vrstu sreće osjetilo samo jedno lice, ne ukazuje na smisao razumnog djelovanja vlasti, ali, istovremeno, bez adekvatnih dokaza ne govori ni o zloupotrebi koja bi nužno podrazumijevala korupciju, odnosno mito.

Činjenica da Zakon na kraju rasprave nije dobio podršku ni samih predlagača jasno je posvjedočila da je riječ o problemu za čije rješavanje još ne postoji volja ili se uhodane „blagodati“ još neko vrijeme nastoje prolongirati. Uz sve navedeno, većina delegata bila je uvjerena da bi najnovija rješenja suštinski stimulirala korupciju, koja je od strane relevantnih institucija toliko puta označena grandioznim problemom u zemlji, s obzirom na to da pojedincima iz vlasti omogućava nastavak sumnjivog poslovanja sa firmama.

Uprkos kritikama koje su dolazile iz nevladinog sektora, ali i samog sjedišta Evropske unije, protagonisti održavanja ovakve društvene privilegije pokazali su se izuzetno žilavim, o čemu najilustrativnije svjedoče navodi iz Transparency Internationala, koji su samo svjedočili vlastitu nemoć protiv „velikih riba“.

Iskustva koja je Transparency International imao, djelujući prema Centralnoj izbornoj komisiji, otkrila su, zapravo, suštinu problema. On, međutim, nikako nije sadržan u „nedodirljivosti savjetnika“, ali ni u reduciranjima definicija porodice, odnosno bližnih srodnika, zahvaljujući čemu se namještaju poslovi braći, sestrama, roditeljima itd, jer je zakon u tom kontekstu odavno prilagođen evropskim standardima, koji su porodicu kao funkcionalnu zajednicu odavno suzili na roditelje i djecu.

Vjerovati da bi se redefinicijama porodice riješio problem je više nego suludo. Baviti se proširivanjem njenih okvira, koji bi u njeno okrilje vratili sve moguće daidžiće i amidžiće, bilo bi više od besmislice, ne samo zbog sukoba interesa, koji bi u tom segmentu iz perspektive nezagonitih bogaćenja trebao biti najmanji problem.

U kontekstu navedenog, naravno, treba spomenuti da eventualna bolja, da ne kažemo rigoroznija zakonska regulacija ovog pitanja, ne bi smjela dovesti u nepovoljno stanje same članove porodica, odnosno srodnike osoba koji obavljaju odgovorne funkcije. To bi samo rodilo novi problem, stanje u kojem bi takva lica bila dovedena u stanje nepotrebne diskriminacije.

Potrebna obazrivost

Ukoliko navedeni izvještaj pogledamo između redova, najveći problem, kad su protagonisti nesavjesnog i nezakonitog bogaćenja u pitanju, jeste činjenica da su oni praktički involvirani ne samo na pozicije koje im takve rabote omogućavaju, nego i na one koje bi po logici stvari trebale i imale obavezu da se bore protiv takvog društvenog zla?!

Podatak koji u Transparency Internationalu navode, da je osobe za koje bi se utvrdio sukob interesa Centralna izborna komisija obavještavala i upozoravala da prekinu s takvim rabotama, dovoljno govori da interes u smislu rješavanja tog problema baš niko nije pokazivao u kontinuitetu. Takvi postupci, uz preblage kazne, praktički govore da niti jedna institucija nije imuna na prisustvo navedenih „kadrovskih potencijala“.

Likovanje u slučaju Budimir, prije nego što istraga kaže svoje, ne doima se previše razumnim, prije svega zato što bi apriorna uvjerenja u nesumnjivu krivicu uhapšenih legitimirala uvjerenje da smo u pogledu efikasnosti borbe protiv korupcije preko noći nadmašili i samu Evropu.

U cijeloj priči, svakako, treba spomenuti i same predlagače dopuna Zakona, koji nekako u svemu ostaju izvan domašaja objektivne kritike, mada je više nego očito da su njihova amandmanska nadahnuća bila inspirirana žarkom željom zadržavanja pozicija u vlasti koje omogućavaju pribavljanje koristi prema receptu praktične marginalizacije sukoba interesa. Činjenica da su i sami bili protiv vlastite kreacije dovoljno govori o kakvom naumu je bila riječ.

Uz sve naprijed rečeno, jasno je, također, da i sam Brisel, odnosno razne nevladine organizacije zainteresirane za rješavanje ovakvih i sličnih problema, djeluju u specifičnim okolnostima. Ako sama Evropska komisija javno objelodanjuje da se zbog korupcije u Evropi godišnje izgubi preko 120 milijardi eura, mada je i tako velika cifra upitna – s obzirom na to da berlinska upravna škola Hier, kao i Bertelsmann fondacija govore o 323 milijarde – onda to, uistinu, govori puno. Dodamo li tome i činjenicu da je borba protiv korupcije u Evropskoj uniji proglašena prioritetnim pitanjem, kako unutrašnje tako i vanjske politike, onda je potpuno jasno o kakvoj vrsti problema je riječ.

Sagledavajući navedenu genealogiju problema, pogotovo njegove evropske refleksije, slučaj Budimir je, uistinu, više nego zanimljiv i zagonetan. Upravo zato, u formiranju zaključaka treba biti više nego obazriv.

Činjenica da je u jednoj polovini države „pomilovano“ preko stotinu stanovnika zatvora, dok je u drugom dijelu takvu vrsta sreće osjetilo samo jedno lice, ne ukazuje na smisao razumnog djelovanja vlasti, ali, istovremeno, bez adekvatnih dokaza ne govori ni o zloupotrebi koja bi nužno podrazumijevala korupciju, odnosno mito.

Likovanje u slučaju Budimir, prije nego što istraga kaže svoje, ne doima se previše razumnim, ne zbog ukazivanja pojedinih stranaka na to da je cijeli slučaj politički motiviran uklanjanjem važne prepreke za konačnim preuzimanjem vlasti od strane političkih stranaka koje u FBiH imaju parlamentarnu većinu, nego, prije svega, zato što bi apriorna uvjerenja u nesumnjivu krivicu uhapšenih legitimirala uvjerenje da smo u pogledu efikasnosti borbe protiv korupcije preko noći nadmašili i samu Evropu.

Zato su istraga, odnosno sudski epilog, najvažniji u cijelom slučaju. Oni su tu da ukinu svaku dilemu, daju odgovor na pitanje: jesmo li konačno spremni za demokratski iskorak ili smo još u okovima prošlosti. Toliko puta smo se uvjerili da je u ovoj zemlji i jedna i druga varijanta moguća.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Source: Al Jazeera /Enes Ratkušić

Share

About Author

admin